Izdvajamo

Piše: Alma Ćirkić

Ne znam da li sam se radovala prvim šumskih jagodama zbog sunca ili suncu zbog prvih šumskih jagoda. Znam samo da je taj karakterističan miris i danas jedan od najdražih iz tog vremena. Stara majka ih je znala kupiti utorkom na pijaci. Plastična posudica ili tegla. Joj, kad se podigne poklopac a rajski miris se proširi po stanu…
Ja sam ih znala ići tražiti sama. Prema Raljašu, iza Doma kulture… Ako se uspijem vratiti sa jagodama nanizanim na travčicu ili dvije, smatrala sam to uspjehom. Nije da ih nije bilo, ali tako su dobro mirisale. Same su skakale u usta. Pokušala sam se opirati ali nije išlo. Kao da su imale svoju sopstvenu volju.
Vikend u Donjoj Ljubiji je već bio druga priča. Tata baci otkos ili dva a one se crvene. Pogotovo kad krene od dijela livade uz samu živicu. Najnepristupačnija mjesta. Oslobodi nam vidik a mi navalimo. On, brižni roditelj, obično viče da se pazimo zmija. Mi, razigrana djeca, obično ne čujemo :)
Bilo je nekih stvari koje sam željela a roditelji mi ih nisu mogli priuštiti. Često sam kovala plan kako ću sakupljati jagode u tegle i prodavati dok ne skupim novac. Pokušam ja. Pokrijem jagodama dno tegle. Sjednem u travu. Stavim teglu u krilo i sve sakupljeno lijepo pojedem.

Stara majka je tada znala reći da tu stvar koju želim sebi kupiti očigledno ne želim dovoljno. Da želim, potrudila bih se.Nije baš lako nakupiti punu teglicu sitnih jagoda. Za to treba snaga volje da ih ne pojedeš i upornost da ne odustaneš na pola puta. Baš treba da voliš to zbog čega to radiš.
Jednog proljeća, kad sam već imala bubuljice na licu i počela sanjariti o dječacima, na mojim stepenicama se pojavila tegla jagoda.
Ponedeljak ujutro. Početak sedmice. Jagode crvene, mirisne i izazovne. Ista stvar se ponovila sedmicu poslije. I još jednu.
Par ponedeljaka su jagode mirisale na stepenicama. Pune teglice sa poklopčićem. Na poklopčiću flomasterom nacrtano srce.
Tako sam željela da znam kome okupiram misli toliko da ima strpljenja da satima sjedi u travi. Zanimalo me je kome se to dopadam. Ja. Prištićava i nezanimljiva ja. Htjela sam da ga pitam da podijeli sa mnom tajnu. Željela sam da i ja naberem teglicu punu jagoda. Da poklopčićem zatvorim jagode i poruku ljubavi unutar staklenih zidova teglice.

Nikad nisam uspjela napuniti teglu. Nikad nisam saznala ko je crtao srce crvenim flomasterom. Ostala je samo uspomena. Jedna od onih koju zauvijek čuvate i koja nikada ne blijedi. Dodje maj pa vas podsjeti. Ali, šumskih jagoda više nije bilo…
Jedna od stvari koju sam obećala sebi ove godine jeste puna teglica.
Teglica ljubavi. Skupiću je za gospođicu Oluju. To znam da mogu bez problema. Ona mi je najdragocjenija motivacija.
Zatim par vjenčića s jagodama. Umjesto cvijeća. Na vječnim počivalištima ljudi koje volim.
Da im poklonim ljubav. Da im pokažem da konačno imam strpljenja. Da sam odrasla žena. Da znam doći do cilja. Da znam pokazati ljubav. Bez srca na poklopčiću.
Šumske jagode, same po sebi, sa svim svojim karakteristikama su dovoljna izjava ljubavi…
Iskoristite maj da nekom jagodama kažete da ga volite… I ja ću…

PUTNIČE,

TO ŠTO SI SAD TI,

TO SAM NEKAD BIO JA!

A TO ŠTO SAM SAD JA,

TO ĆES JEDNOM BITI TI!

Sa jednog nišana sa mezarija u Kozarcu