Izdvajamo

Piše: Alma Ćirkić

Kuća tetke Adile u Kozarcu bila je mala. Bijela čerpičuša. Neravni zidovi i podovi prekriveni tkanjim prnjama i bosanskim ćilimima. Na zidu tepiserija sa jelenima. Drvena sećija i jastuci od slame. Njih dvije. Subha i Adila. Sestre. Crnih kosa pokrivenih šamijama, bijele kože, tamnih očiju i rumenih obraza. Podignu kukicu i otvore prozore. Miris behara uđe u sobu. Pomješa se sa mirisom kafe i čistoće. Eglendišu.
“Daj Bože da izdobri”-rekla bi tetka Adila.
“Eh, moja ti. Vidiš ti ove omladine? Samo crno nose. Starije ne slušaju. Dobro i veliš. Daj Bože da izdobri”-uzdahnula bi moja stara majka.
“Sve mi se čini da će Sudnji dan. Sve se nešto izokrenulo.”
“Ne pričaj svašta, Adila draga”-zaprepastila bi se moja Subha. “Samo dragi Bog zna kad će to biti.”
“Znam ja to. Ali imaju predznaci. Vidiš da današnja djeca haman mlate ćaće i matere. Niko nikog ne poštuje. Neposlušnost djece i nepoštivanje roditelja su neki od znakova. Vidi, bona Subho, kuća današnjih. Otišle pod nebo. A ne treba nam to toliko. Nikome. Takmiči se, bona, narod a sviju će isto zapasti.”
“Jest, vala. Dva metra bez geometra”- dodala bi ova moja. “Kažu da će se smanjivati znanje. Širiti neznanje. Poslove će raditi oni koji za njih nisu sposobni.”

Često bih se sjetila njih dviju i njihovih razgovora. Samo par godina poslije buknuo je rat. Zaboljelo nas sviju. Opomenulo. Nismo naučili lekciju. Mi još gori.
Slušam današnje vijesti. Pratim društvene mreže. Kao da ih vidim na sećiji. Podvijenih nogu. U jednoj ruci fildzan s kafom. U drugoj komad pečenog šećera. A ruke bijele, nježne…
“Sestro draga, kažu biće puno ubistava. Nemorala. Neka nas dragi Allah sačuva i zakloni. Nek sačuva ovu našu djecu. Nek ih prosvijetli da se paze. Da ne prekidaju rodbinske veze. Da ne okreću leđa jedni drugima. Da ih zakloni od razvrata. Da ne zaborave na stid.”
“Sjećaš se kako nam je efendija govorio za poslanika? Da je prenosio da neće nastupiti Sudnji dan sve dok se ne obezvrijedi znanje, rašire zemljotresi, pojave neredi i umnože ubistva?"-dopunjavale bi se.
Eto, danas mi padoše na pamet. Obe. Hurije moje džennetske. Žene koje su zračile ljubavlju, mirom, dobrotom, ljepotom. Boga mi, i pameću. Previše je koincidencije da se ne bismo zapitali. Previše koincidencije da se po glavi ne počešemo. Sudnji dan, umiranje planete, kijamet… Zovite ga kako hoćete. Ne miriše na behar. Ni na kafu.
Stara vjerovanja kažu da je jedan od znakova kraja svijeta traženje znanja od nezrelih osoba, koje nisu dobro upućene u nauku.
“Bit će pitani, pa će davati odgovore bez znanja i tako skrenuti s pravog puta i druge u zabludu odvoditi. Glupaci će zauzeti počasna mjesta i vodiće brigu o poslovima od opšteg interesa.”
Muhammed, s. a. v. s., kaže: "Jedan od predznaka Sudnjeg dana je da čovjek selami samo onog ko mu je poznat. Doći će vrijeme u kojem čovjek neće voditi računa o nafaki koju je stekao: da li je to na halal način ili ne."

Kafu su uvijek završavale vedro. S osmijehom, pozitivom i pozivom na molitvu. Snagu su izvlacile iz jednog kazivanja. Naime, zapisano je da je Uzvišeni Allah upitao Džibrila: „Džibrile, da li Me Moj rob moli?“ „Da, Gospodaru“ – odgovori Džibril. Uzvišeni mu naredi: „Džibrile, odgodi ispunjenje želje Mome robu, jer volim da slušam njegov glas!“

Volim vjerovati da je tako. Molite se. ne samo molitvom. Molite se ljubavlju i dobrim dijelima. Molite se pomažući druge ljude. Molite se dobrotom i čistotom duše. Molite se da nas čuje onaj ko treba. Allah, Bog, svemir, univerzum, kako god…

Molite se. I ja ću. Pa da uskoro akoBogda širom otvorim prozore. Da uđe miris behara. Da se pomješa s mirisom kafe… Da mirišu kuće. Da mirišu avlije. Da mirišu duše.
Jer On je milostiv. A mi? Mi ipak, nismo tako loši. Samo smo se, eto, malo zaboravili…

 

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.