Izdvajamo

OKTOBAR SEMIRA JAKUPOVIĆ

Oktobar teške snove snuje

Dok virus nam svima sudbinu kroji

Jesen kao najbolji slikar u ruke uzima svoj kist

I sa toliko ljubavi i znoja boji svaki list

Divna je to paleta zlaćanih, toplih boja

Predivan dar za svako biće ljudsko

Znakovi utjehe su svugdje oko nas

Ko želi, ko zna, ko može da čita

Ko nađe vremena , kome nije mrsko

Posmatram sve to,

u glavi se milion misli roji

Hvala ti, Bože, što sve nam ovo dade

što toliko ljepote u prirodi postoji

Drveće progovara svojim tajnom jezikom,

"Čovječe, nije sve crno kako ti se čini,

Poslije kiše dolazi sunce,

zato se toliko ne brini."

I vrate se tako uspomene

na jeseni koje u mome sjećanju žive

Na Bosnu, na mirise dunja iz ormara

Na kaljave puteljke i heftašice kiše

Na vjetar što tugu s lica briše

Na jutarnje magle , na rosu u travi

Na miris kestena i zaboravljenih oskoruša

Na pekmez I kiseli osjećaj u zraku

Na toplu sobu i ljepotu drveća

Na mrazevac I mirise oronulog cvijeća

Sretna makar na tren, uspomenama se liječim

Umotam se u njih kao topao jorgan

Napravim branu i nedam teškim mislima

Da kao bujica vode provale

Kao ptice grabljivice od sebe ih tjeram

Mirim se sa životom, zbog sebe same moram

život je samo trenutak, kratak kao život leptira

Samo smo kapljica vode

u širokim prostranstvima svemira

Čuvajmo trenutke, možda već sutra

Sljedeći smo u redu za odlazak vječni

Živimo za trenutke, pokušajmo biti srećni

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.