Izdvajamo

 

Stotinu dva pupoljka i srce

Ubijenoj Prijedorskoj djeci…
Vaše blistave oči stvaraju nova sazvježđa

Nebesko-plavi oblačak, satkan od leptirova,
lebdi nad praznom avlijom, tražeći prijatelje.
Pregršt šarenih klikera, u kosi mašnica nova,
ostaće neostvarene obične dječije želje.


Tople i meke ručice, ne jure šarena krila,
sablasno pusta mahala, utihli kikot i graja.
Podivljale voćke i trava, tu gdje kuća je bila.
Prođe godina mnogo, nerado sjećam se maja.


Ipak sjećanja ostaju, život surovo sudi,
pravda je umrla isti čas, kada i mališani.
Uvenuše u jednom danu, danas bi bili ljudi,
mržnjom i rukom bezumlja, pupoljci pokidani.

Kojem Bogu se moliš, čijoj se nadaš milosti?
Krupna dječija suza, proklinje i svjedoči.
Nema tog koji može, meleke da ti oprosti,
njihove svijetle, nevine i uplakane oči.

Svoje krvave ruke, pred kadijom ćeš da kuneš,
svilene skute da ljubiš, grijehe da bi ti prašt’o.
I kad se lažno pokaješ i nakrivo se zakuneš,
vrijedi li dječijeg uzdaha, običnog pitanja? Zašto?

Meho Jakupović

"Skloni obuću kad prelaziš Unu,Savu,Drinu. Operi noge u rijekama Bosna je ćilimom zastrta." Nedžad Ibrišimović