Izdvajamo

 

JESENJA IDILA U RODNOM KRAJU SEMIRA JAKUPOVIĆ

Nije ni čudo

Što se jesen kiti tolikim pjesmama

Posebno sevdalinkama

Kao počasnim trofejima

Ima nešto tajanstveno

U isto vrijeme i tužno

U dolasku gošće ogrnute

maglovitim plaštom

Kada zabaci svoje zlatne kose

I sve nas zagolica

posebnom maštom

I tako ponovo dođe trenutak

Da prohodam svojom mahalom

I malenim sokakom

Da napunim dušu

bosanskim merakom

S godinama je čovjeku tako malo

Potrebno za sreću

Govori zagrljajima

i priča sjajnim očima

I tako nosi svoju sreću

kao najveću vreću

Dunje na ormarima

Miris pečenog kestena

Oskoruše i mirisi pekmeza

Pucketanje vatre u pećima

I pogled kroz prozor

zamagljen suzama

A nebo sivo ispunjeno jatima

I seobom ptica što lete na jug

Eh, tako je i sa nama ljudima!

Što rekli naši stari,

“đah tamo, đah vamo!"

Na kraju ne znaš, ni gdje pripadaš.

I tako sa opadanjem žutoga lišća

Odlazi dio mene

Sve manje onih iz moje generacije

Što rat, što tuđina odnese

Ali ipak ostaje nada

Vratit će se ptice svojim gnijezdima

Odlazim po ko zna koji put

Iza mene ostaje pitoma čaršija

Kozaračka kula okupana jesenjim suncem

Žuto-smeđe krošnje,

prazne ulice i jesenja idila

Odlazim po ko zna koji put

S koferom koji nikada nije

do kraja raspakovan

Odlazim, a nikada zapravo otišla nisam

Tek toliko da se zna.

PUTNIČE,

TO ŠTO SI SAD TI,

TO SAM NEKAD BIO JA!

A TO ŠTO SAM SAD JA,

TO ĆES JEDNOM BITI TI!

Sa jednog nišana sa mezarija u Kozarcu