Izdvajamo

Udruženje Ukrajinaca u Prijedoru osnovano je 2002. godine, pod nazivom “Veselka”, što u prevodu znači “duga”, a 2007. godine mijenja naziv u “Kozak”. Rade na očuvanju i promociji ukrajinskog nacionalnog identiteta i kulture, a u udruženju djeluje veliki broj sekcija, piše Anadolu Agency.

Na područje Prijedora Ukrajinci su se doselili prije više od 120 godina, a da bi što više sačuvali od zaborava jezik, kulturu, običaje, te kulturna bogatstva, odlučili su da osnuju udruženje. Većina Ukrajinaca danas živi u Trnopolju, a imaju veliku crkvu, kancelariju udruženja i dom kulture gdje organizuju brojna druženja.

Štefan Stahnek, predsjednik i kulturni rukovodilac Udruženja “Kozak” kaže za AA da su Ukrajinci veoma pobožna nacija, te da stoga ne čudi što grade veliki broj crkava.

“Ko je bio u Ukrajini mogao je to vidjeti, a mnoge su obojene u plavo, pa smo i mi svoju crkvu obojili u tu boju. Prvi doseljenici su sa sobom donijeli ukrajinsku kulturu, te ljubav prema pjesmi, folkloru i igri. Već tada su se organizovali u udruženja i kulturno-umjetnička društva, a mi i danas njegujemo običaje i ne damo ih zaboravu”, kaže Stahnek.



Ukrajinski jezik u školi u Trnopolju

U školi u Trnopolju djeca imaju fakultativnu nastavu ukrajinskog jezika, koji se izučava dugi niz godina. Bez obzira na nacionalnu pripadnost, djeca koja žele mogu ga učiti u ovoj školi. Djeca dobro vladaju ukrajinskim jezikom i azbukom, pa su veoma ponosna na stečeno znanje.

Udruženje se danas najviše bavi čuvanjem tradicije i prezentovanjem ukrajinske kulture, jezika i običaja. Na raznim manifestacijama sa zadovoljstvom pokazuju sve što znaju i umiju.


Najbrojnija folklorna sekcija

Udruženje je dosad gostovalo u Poljskoj, Grčkoj te u Ukrajini, a snimili su u matičnoj zemlji i dokumentarni film “Tragom korijena”. Osim folklorne sekcije, koja je i najbrojnija, djeluje i pjevačka sekcija, kao i sekcija ukrajinske kuhinje, te ručnih radova. Svugdje gdje nastupaju privlače pažnju šarolikošću nošnji, koje odlikuju jarke boje, živahnošću ukrajinske igre, te veselim tempom ukrajinskih pjesama. Jedna od članica folklorne sekcije je i Mateja Komarnicki.

“Imam deset godina, a folklor igram već pet godina. Dobro znam ukrajinski jezik i najviše volim piroge i to je moje omiljeno ukrajinsko jelo”, kaže Mateja.

Njen drugar, Darko Hrvaćanin, ima sedam godina, kaže da obožava folklor i putovanja te druženja na nastupima.



Ukrajinci slave Nikoljdan

Štefan Stahnek kaže za AA da se kod Ukrajinaca Nikoljdan tradicionalno obilježava u crkvi i ističe da je tada prepuna djece.

“Ukrajinci u Bosni i Hercegovini su grko-katolici i jednim dijelom pravoslavci, a Božić slavimo 7. januara”, kaže Stahnek.

Veliku pažnju udruženje poklanja očuvanju tradicionalne ukrajinske kuhinje, a brojni recepti su do danas očuvani u neizmijenjenom obliku. Najponosniji su na boršč, juhu, koja je tradicionalno jelo Ukrajinaca, a glavni sastojak ovog jela je cikla.

Tekst i foto – Anadolija

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.