Izdvajamo

Koalicija za Sanu povodom puštanja u rad hidroelektrane Medna ukazuje na to da je došao početak kraja jedne od najpitkijih i najčišćih rijeka naše zemlje, jedne rijeke čije ime znači zdravlje.

„Simbolično smo prije najavljenog puštanja u rad hidroelektrane Medna obilježili početak uništenja rijeke Sane. Želimo da razotkrijemo laži i obećanja, ova hidroelektrana neće donijeti nikakvo dobro. Protiv hidroelektrane Medna smo se sa lokalnom zajednicom od početka oštro borili, međutim, interes investitora je bio veći“, poručila je Nataša Crnković iz Centra za životnu sredinu.

Uništavanjem rijeke Sane se povlači niz neodgovornosti sa ekološkog, ekonomskog, pravnog i moralnog aspekta. Nadležni organi su, uprkos argumentima i činjenicama koje su lokalno stanovništvo i Koalicija za Sanu iznosili, odobrili izgradnju hidroelektrane Medna.

Goran Krivić, koordinator Koalicije za Sanu dodaje: „Odobravanje subvencija austrijsko-njemačkoj firmi Kelag, ili tačnije, davanje novca građana naše zemlje, smatramo kao pljačku sopstvenog naroda. Dokazanom Ekonomskom studijom država gubi od više od 1 000 000 KM. Svakako, gubimo i mnogo više, prirodu i zdravlje ljudi“.

Obećanje da će Medna obezbijediti nova radna mjesta nestaju isto kao što će i Sana da nestaje u cijevima. To obećanje je laž i obmana investitora koji se kriju iza najava privrednog napretka naše zemlje. Uništavanje rijeke Sane neće proći neopaženo, jer Koalicija za Sanu planira da vrši monitoring rada ove hidroelektrane i njen uticaj na životnu sredinu, ali i da pokrene ponovo proceduru za zaštitu izvorišta Sane.

Koaliciju za Sanu sačinjavaju 23 udruženja iz osam gradova u slivu ove rijeke koji godinama ukazuje na nepravilnosti pri planiranju i izgradnji hidroelektrane Medna na rijeci Sani.

https://www.youtube.com/watch?v=flXtqJBmGNA

 

Centar za životnu sredinu

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.