Izdvajamo

U Kozarcu ima osnovna škola "Kozarac". U toj školi rade nastavnici svih nacionalnosti. Izučava se bosanski jezik, njemački i engleski jezik. Zemira Gunić je kozarcanka rođena Matric, a po suprugu Gunic radila je u ovoj školi 16 godina i 6 mjeseci kao nastavnik matematike, fizike i engleskog jezika.
"Predavala sam skoro sve predmete u ovoj školi a engleski jezik 16 godina i 6 mjeseci od 3. do 9. razreda. Vratila se svojoj kući i ostala da radim u Kozarcu sa svojom porodicom" priča Zemira.
Pošteno i nesebično je radila posao nastavnika i prenosila znanje učenicima ovog kraja, iz engleskog jezika i drugih predmeta koje su učenici ponijeli iz ove škole. Poznavajući engleski jezik, naša kozarčanka je ostala da živi u mjestu Kozarac i da radi u osnovnoj školi "Kozarac" sa svojom porodicom i nesebično radila sa učenicima i trudila se da učenici ponesu izuzetno znanje.
Predano je radila u školi vaspitala i obrazovala. "Nisam napustila Kozarac, ostala sam sa ciljem da odradim svoj dio posla, a to je da prenesem znanje učenicima ovog kraja, jer sam slijedila svoju intuiciju i znala da mi je to zadatak i obaveza" kaže nastavnica Zemira. Ima na stotine dječijih radova, crteža kao i pisanih poruka od učenika koji su joj davali do znanja da su joj zahvalni i da je poštuju i vole i da je za njih najbolja nastavnica. Nastavnica Zemira Gunic može poslužiti kao primjer mladima koji odlaze, da ostanu ovdje i doprinesu svojoj zajednici gdje žive.

Nastavnica Zemira Gunić voli boje i voli da slika u akvarelu, vodenim bojama. Njene slike su cvjetne, boje su vedre čiste i sa porukom. Voli sva živa bića i učila je učenike da imaju human odnos prema svim živim bićima i da budu dobri, humani i da pomažu. Zemira Gunić se ponosi sa učenicima u osnovnoj skoli "Kozarac" zato što su to najhumanija i najbolja djeca na svijetu. Mnogi odrasli ljudi mogu naučiti od njih kako treba biti human i kakav treba imati odnos prema nekom ko treba našu pomoć i imati ljubavi prema svim živim bićima.

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.