Izdvajamo

To da smo neznalice koje žive razbacane po gudurama, već odavno znamo.Da bi se u to uvjerili ne moramo listati geografski atlas. Dovoljno se osvrnuti oko sebe i odmah znaš gdje živiš, čemu možeš da se nadaš i gdje treba da se "goniš". Stručnija literatura od atlasa nije potrebna.

 

Počev od rođenja, pa onda dalje,krajolik se Božjeg prisustva odavno odrekao i dao u ilegalu. Ipak nije najveća nevolja što živimo Bogu iza nogu. Ne, najveća je nevolja što smo se mi malo izgleda pogubili... Sve one silne bune, ustanci, revolucije - stalno nas šibaju po leđima. Mlatimo se a da ponekad ne znamo niti ko nas napada, branimo se a da ne znamo od koga. Na kraju će se potvrditi ona srpska teza da se bijemo između sebe. Al' uzalud, jer ako slučajno i dobijemo koju bitku, ni tada nam šejtan ne da mira, pa rat zijanimo od samih sebe. Čim tuđina s grbače zbacimo, naš čeka u prikrajku da nam zajaši na ova nejaka pleća svom žestinom.
Najgore je što smo odmakeli daleko od istine; oduvijek smo nekome pripadali, rijetko kad smo bili svoji, a da ćemo potonuti to više nije nikakva novina.

Da smo kojom srećom potonuli u kakvoj poplavi prije desetak godina svijet bi bio obaviješten o tome u roku nama i barem bi suosjećao s nama. Ali danas kada tajfuni i cunamiji svakoga dana gutaju gradove i sela vijest da smo i mi strmeknuli ne bi bila nikakva ekskluziva. Zato neprimjetno ali sigurno tonemo u glib beznađa.

Ali nije Bog na naše molitve posve gluh, ponekada se tu i tamo javi. Otprilike poslije svakih pedeset godina puhne nam u lice, onako radi reda, tek toliko da bi dao do znanja da je još uvijek uz nas.
Al' izgleda da nam je ostala još samo naša vjera i nada koje se ne gase. Vjera u ljepše sutra i nada u svjetliju budućnost. Nismo mi svakakav narod, prkosni smo i ponosni, ne damo na se! Ina'džije smo, što no rek'o Vehid Gunić, junačkoga srca i pjesničke duše.
Hajde mi nađite jednog normalnog insana,da vidimo da li može izdeverati ono što mi deveramo, te u istom času biti i čvrst kao stijena i mekahan kao perce – hajde neka se javi, baš bi ga volio sresti, a da nije od naše sorte.
U svojoj vjeri smo čvrsti da čvršći ne možemo biti i u nadanju snažni. Ali iskreno govoreći ima tu i jedna mahana, a to je da smo pomalo nestrpljivi. Ponekada u iščekivanju čuda, koje treba da se desi, znamo zastraniti pa od ovih što nas jašu očekujemo da nam obezbijede da jedemo haman svaki dan. Malo budemo gladni i odmah postanemo nestrpljivi...
Hvala Bogu to nas, blago nama, ne nagoni na očajanje. I dalje se sa vjerom u Boga i ogromnom ljubavlju prema domovini i našoj vlasti borimo za zalogaj sreće pod kapom nebeskom.
Jeste da se, pogledamo li unazad, al' samo unazad, nalazimo brate u nekakvom azabu i belaju,koji se teško može razmrsiti i da nam je ova bjeda i čemer bosanski prirasto k'o guša koju ne smijemo ukloniti ni skalpelom, pa nas guši  i guši, ali to nam ne daje za pravo da sad beze veze kukamo i da od kuknjave i ne vidimo da nam je Bog u amanet ostavio nadu u bolje sutra ili barem prekosutra. Ne kaže se uzalud da je budali dato onoliko sreće koliko mu je od pameti uzeto, pa tako i mi na svu sreću dobismo malo zemlje da po njoj hodimo i još manje maloga mozga, tek toliko da održavamo ravnotežu i da se ne strmopizdimo u ambis beznađa i da znamo barem požeti ako ne znamo pojesti ono što smo zasijali.
Seljački kazano nismo ni mi repa bez korijena i neizlječiva sirotinja.
Dakle danas lako opstaju samo seljačine. Ne kaže se đaba: Ko radi ne strahuje od gladi, a ko radi ili ima vezu ili ima sreće. Još ako bude plaćen za svoj rad u ovoj državi, e onda je pravi srećković.
Zato mi živimo kao bubreg u loju. Ne razmišljamo ni o čemu jer što da mislimo kada država to savjesno obavlja umjesto nas...
Nemamo posla pa ne moramo brinuti hoćemo li ga zadržati, nemamo para pa nas baš briga što je poskupio kruh, mi i onako nećemo ništa moći kupovati, a ako ćemo pošteno kruh i deblja pa može štetit zdravlju i... Kada je organizacija na nivou naše je samo da ćutimo i trpimo. Ako nam se ne sviđa eno, brate, Egipta, tamo je demokratija s narodom na Ti.
Ne zanovjetaj puno, brate, nego k'o sav normalan i gladan svijet, pogledaj koju tursku može i špansku sapunicu, pojedi zalogaj čorbe,jer se u protivnom možeš udebljati a debljina te može ubiti,onda  izmasiraj svoju ljepšu polovinu ili barem trećinu prije spavanja,d ok ona ne počne tebe masirati problemima - eto o čemu ti treba da brineš. Pa zar to nije revolucionarni san svakog patriote kojem je država na prvom mjestu, braćo slatka!
Jeste da nam je država u govnima do guše, ali to je zbog toga što je naša i što je bogata prirodnim đubradima.
Kod nas se, naime, đubrad rađaju. Još dok je u bešici, čim zaplače, u nas se zna da li će djete biti seljak, radnik ili đubre( političar).
"Uh, vidi ga koliko kaki" - kažu - "Sigurno će biti đubre kad naraste!"
Ako ne kaki, već trpi izmalehna, čitav život će ćutiti i trpiti...
E, zato se moram se zahvaliti ovoj đubradi ( političarima) koja brine o nama. Neće ni blizu nas, da nam ne smrde. Smjestila se ova đubrad daleko od nas. Neki u Banja Luku, neki u Sarajevo, a ona malo manja đubrad moaše u Prijedor, pa im sve krivo. Hvala im za brigu o nama.  Zasmrde nam samo od izbora do izbora , onda kad se spuste malo u bazu, radi glasova naravno i brzo se poslije prebrojavanja glasova vrate na mjesto koje im pripada.
Mjesto na kojem đubre boravi mora da bude toplo, svijetlo, bez mnogo vlage, prozračno, komforno i po mogućnosti s klimom. A da bi se takvi uslovi stekli ono mora da bude u staklu, po mogućnosti neprobojnom - da ne širi smrada a i zlu ne trebalo da se kakav nezadovoljnik ne drzne poremetiti smrad  njihovog brloga!
Zato je najbolje da mi svoje đubre uselilmo u najkomfornije vile malo dalje od nas( samo zbog smrada).
Pa da se ne kaže kako mi o đubretu ne vodimo računa.

Ekološki smo mi osvještena nacija...
Kad se već mi moramo patiti nek nam se bar, s Božjom pomoći, đubre baškari.

Do novog javljanja lijep pozdrav iz maglovite Fojnice od vašeg ekološki osvještenog Hife!

Zbogom, Kozaro
Postrojena stoji četa,
A sa strane narod stao;
Ljuta zima osvojila,
Dubok snijeg svuda pao.

Opširnije...