Izdvajamo

 

Vrijeme i okruženje u kojem živimo karakteriše izuzetno negativan uticaj na naše duševno
zdravlje. I u najpovoljnijim životnim okolnostima on je takav, da je skoro nemoguće očuvati
prirodnu duševnu ravnotežu. Događaji na Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća,
kolektivne i pojedinačne tragedije kao posljedica ratnih dejstava, neupitno su uzrokovali
dodatne, brojne i teške, duševne poremećaje. Oni koji žive na prostorima bivše Jugoslavije, kao
i oni u inostranstvu, rijetko su, nažalost, u mogućnosti da se o njima na odgovarajući način
informišu.
Uvidjeti o čemu se radi neophodna je stepenica na putu ka ozdravljenju. Članak Lejle
Solaković, talentovane studentice psihologije u Švicarskoj, koji za temu ima posttraumatski
stresni poremećaj, pisan je uz konsultaciju aktuelne literature. Lejla je uspjela da na lijep i
razumljiv način obuhvati i prikaže suštinu PTSP-ja. Da je pred njom izuzetna akademska
karijera, u to nema sumnje.
Ovaj članak će vam pomoći da steknete bolji uvid u to šta je to PTSP, kako se manifestira, a
upitnik na kraju može poslužiti u samodijagnozi. Simptomi su višestruki: flešbekovi, noćne
more, napetost, agresivnost, izbjegavnje svega što podsjeća na traumu (filmovi, priče, osobe,
zatvorena mjesta itd.). Oni, međutim, često nisu prepoznati kao simptomi posttraumatskog
stresnog poremećaja.
Psihičke i fizičke teškoće koje ova bolest uzrokuje stoga se u velikom
broju slučajeva pogrešno liječe. Moglo bi se reći da su rijetki slučajevi da neko ko boluje od
PTSP-ja dospije u ruke liječnika koji će ispravno dijagnosticirati o čemu se radi, dati
odgovarajući tretman, ili ga uputiti na učinkovitu terapiju.
Na sreću, posttraumatski stresni poremećaj se da izliječiti. Iz svoga iskustva u radu sa oboljelim
od ove bolesti mogu reći da je jedna od najefikasnijih metoda EMDR (Eye Movement
Desensitisation and Reprocessing). To potvrđuju i brojne naučne studije. Nesanice, noćne more,
depresije, izolacija i sve ono što nas koči u normalnom životu i doživljaju sreće može se
otkloniti i izliječiti.
Učitnite prvi korak!
Dr. sc. Naser Balić
Psihološko savjetovanje, coaching, supervizija
Stackenbergstr. 6
42329 Wuppeertal
Tel. 00491777917073
Mail: Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ (PTSP)

Lejla Solaković

1. Historijska pozadina

Simptomi PTSP-ja poznati su hiljadama godina. Vjeruje se da su prisutni sve od kad postoji
ljudska vrsta. Opasnost od traume time dio je ljudskog postojanja. Napadi sabljastih tigrova
imali su na preživjele vjerovatno slične psihičke efekte kao kao i napadi vojske u 21. stoljeću.
U procesu industrijalizacije krajem 19. stoljeća, slučajevi PTSP-a postaju sve češći.
U početku nije bilo poznato da je uzrok patnje u psihi. Uzalud su se tražili fizički uzroci.

Tadašnja medicina pretpostavljala je da bi simptomi mogli biti posljedica potresa mozga ili
ozljede kralježnice. U isto vrijeme ispitivana je "histerija" kod žena i postavljalo se pitanje koji
su pokretači histeričnih simptoma. Lječnici su mislili da su simptomi histerije povezani s
maternicom, sve dok slični simptomi nisu pronađeni i kod muškaraca. Tokom Prvog svjetskog
rata pojavio se izraz „ljuskarski šok“1
, koji bi se sada smatrao PTSP-jem, a tada su pogođeni
bili označeni kao slabe osobe.

Rasprava o traumi prestala je nakon rata, a bolest se i dalje
pripisivala fizičkoj slabosti. Između dva svjetska rata, osim histerije i drugih posljedica rata,
vršena su i istraživanja posljedica različitih industrijskih nesreća, prirodnih katastrofa i požara.
Sva ova istraživanja značajno su doprinijela razvoju koncepata i definisanju simptoma
PTSP -a.
Broj slučajeva se, međutim, bitno povećava tokom Drugog svjetskog rata. Tada se
intenzivnije istražuju i posljedice logora za istrebljenje i nacističkog holokausta po zatočenike.
Protesti protiv Vijetnamskog rata, kao i protesti žena za ravnopravnost spolova, 1960-ih
započeli su raspravu o vezi između simptoma i traume. Pod vanjskim pritiskom dijagnoza
PTSP-a prvi je put uključena u DSM (Dijagnostički i statistički priručnik o mentalnim
poremećajima) koji je objavila APA (Američko-psihijatrijsko udruženje) 1980.g.2

2. PTSP - šta je to?

2.1. Pregled

Posttraumatski stresni poremećaj je mentalna bolest koja se može pojaviti nakon jednog ili više
izvanrednih, stresnih događaja. Traumatična iskustva mogu biti posljedica vrlo različitih
situacija i događaja. Rizik od razvoja PTSP-a znatno je veći nakon traumatskog iskustva čiji je
uzrok čovjek, nego nakon iskustva čiji je uzrok nešto drugo. Traume koje je stvorio čovjek
uključuju silovanje, druge nasilne zločine, i ratne traume. Ostale traume uključuju prirodne
katastrofe, požare, hemijske ili prometne nesreće i akutne fizičke bolesti poput raka. Bolest
može biti uzrokovana i sekundarnim stresom, na primjer ako ste svjedok teške saobraćajne
nesreće u kojoj su ljudi poginuli itd.3
Bolest se obično javlja otprilike nakon jednog ili više mjeseci poslije traumatskog iskustva, ali
je vrlo teško tačno odrediti kada je to. Ne oboljevaju svi koji su preživjeli stresne, izvanredne
događaje. Samo manji broj ljudi razvije ovu bolest nakon traumatičnog iskustva. Nakon
razvijanja bolesti, ona ostavlja brojne posljedice na mnoga životna područja te osobe. Tipični
simptomi koji se javljaju kod posttraumatskog stresnog poremećaja su: simptomi oživljavanja
(sjećanja na traumu, "uspomene",4
noćne more), prekomjerne uzbuđenosti (dugotrajni doživljaj
povećane trenutne prijetnje) i simptomi izbjegavanja (emocionalna tupost, ravnodušnost,
aktivnosti aktivnog izbjegavanja situacija koje pobuđuju sjećanja na traumu).5

2.2. Kako nastaje PTSP?

Nakon traumatičnog iskustva dolazi do neposredne psihičke promjene. Ova promjena prvo ima
uticaj na funkcije svijesti, odnosno na koncentraciju, spremnost reagiranja i budnost, a kasnije
i na razmišljanje, osjećaje i društvenu integraciju pogođenih. Funkcionalna ravnoteža psihe
doseže u slučaju traumatskog događaja svoje granice, i može se „srušiti“ kratkoročno ili
srednjoročno, što dovodi do paralizacije nekih mehanizama ili reakcija. Ovaj slom, opisan kao
stanje unutrašnje obamrlosti, može se naći kod gotovo svih. Neki opisuju ova disocijativna
stanja kao "osjećaj kao da ste u filmu".
Neki oboljeli, koji su u ovom stanju, mogu imati i
nekontrolirane i nezaustavljive emocionalne grčeve (grčevi plača, plač ili napadi panike), ali
oni se razlikuju ovisno o situaciji i pojedincu. Neke psihološke funkcije počinju se oporavljati
nakon nekoliko minuta, sati, ili jednog ili dva dana, ali važne svjesne funkcije mogu, zbog
opterećenja povezanog s traumom, kod nekih osoba ostati poremećene. Ovo oštećenje je srž
srednjoročnog i dugoročnog posttraumatskog poremećaja. Ovo stanje se može usporediti s
ponašanjem nekih životinja u slučaju opasnosti.
Životinje prelaze u stanje straha, što dovodi do
paralize mogućnosti kretanja. Kod ljudi je to drugačije, jer, ako se osoba nađe u opasnosti,
obično se može aktivno izvući iz opasne zone, ali integracija svijesti je obustavljena. Prema
tome, kolaps svijesti nije potpun, kao što je slučaj sa životinjama. Budući da se u međuvremenu
integracija svijesti postupno ponovno uspostavlja, pogođeni često doživljavaju duševnu patnju.
Ovu patnju prate emocije, spoznaje, tjelesni osjećaji i promjene odnosa, o kojima će biti riječi
kasnije.6
Bolest se može podijeliti na segmente koji pokazuju šta se događa sa osobom nakon
traumatskog događaja. Prvi korak je "akutna stresna reakcija". Ovo je normalna reakcija i traje
oko jedan do dva dana. Ovu reakciju stručnjaci opisuju kao "normalnu reakciju na izuzetnu
situaciju". Kod svake osobe je drugačije. Većina ljudi ovu reakciju opisuju kao automatski
nastavak ili funkcioniranje na "autopilotu"7
. Kod većine se funkcije svijesti oporave u roku od
nekoliko dana nakon ove početne reakcije. Koncentracija, reakcije i sposobnost koordinacije
ponovno oživljavaju, ali mogu se pojaviti neke ekstremne fluktuacije u mentalnim stanjima na
koja se ne može uticati, što je drugi korak. To znači da se svakodnevne funkcije ljudi odvijaju
normalno, ali ljudi su preplavljeni sjećanjima na traumatični događaj. Ovo opisano stanje
poznato je i kao "sindrom akutnog stresa" i može trajati do mjesec dana, ali, kao i prvi korak,
predstavlja normalnu reakciju. Potrebno je neko vrijeme da se osoba oporavi od ove situacije.
Pogođeni tako sami opažaju da više ne razmišljaju o događaju, da imaju mirnu noć bez mora
ili da im ono što su doživjeli više ne remeti u potpunosti njihov mir.8

Nakon nekog vremena, koje može jako varirati od osobe do osobe, kod oboljelih se javlja
psihička patnja. Ova patnja nije ista za sve i razlikuje od slučaja do slučaja. Na primjer, ljudi
koji su svjedočili smrti osjećaju tešku bol i tugu. Kod ljudi koji su doživjeli seksualno nasilje,
postoje osjećaji dubokog poniženja i gađenja. Kao što je već spomenuto, postoje i tipične
promjene emocija, spoznaja, osjeta tijela i međuljudskih odnosa. Tipične kratkotrajne i
srednjoročne emocije su ljutnja, strah, gađenje i sram: pogođeni osjećaju ljutnju zbog onoga što
se događalo i često su ljuti zbog pogrešne ili nikakve intervencije drugih. Često se plaše da
nikada neće izaći iz trenutnog stanja unutrašnjeg alarma. U slučaju gađenja, postoje fizički
uočljive odbojne reakcije pri sjećanju na događaj. Često bi pogođeni htjeli „propasti u zemlju“,
što se može objasniti sramom.9

Tipične posttraumatske spoznaje (mentalni procesi i strukture pojedinca, npr. misli, mišljenja,
želje itd.) koje pogođeni osjećaju su sljedeće:
- Želja za promjenom ili izbjegavanjem; pogođeni ne žele ili više ne mogu razmišljati o
događaju, jer ih to previše opterećuje.
- Unutrašnja oštećenja; oni se osjećaju slomljeno ili beživotno.
- Uvjerenje u vlastitu krivicu, krivicu drugih ili oboje; pogođeni ljudi osjećaju da su se
ponašali pogrešno u situaciji ili da su drugi trebali pomoći.
- Samopoštovanje oštećeno ili čak uništeno; Pogođeni ljudi osjećaju se bezvrijednima ili
gubitnicima.10

Navedeni simptomi su samo oni koji se psihički osjećaju, ali mogu se pojaviti i posttraumatske
tjelesne senzacije:
- Stanje unutrašnjeg alarma u slučaju straha
- Mučnina i mučnina s gađenjem
- Unutrašnji osećaj i srama
- Panično lupanje srca, vrtoglavica, pritisak u grudima i osjećaj slabosti koji se javljaju
sa sjećanjima.11
Ne samo da se nešto događa tijelu i psihi oboljelih, postoje i promjene u međuljudskom
području:
- Pogođeni ljudi mogu se osjećati otuđeno od drugih, osjećati se odvojeno od drugih,
uključujući i one koji su im najbliži.
- Dodirivanje i intimnost često su teški ili nemogući.
- Saosjećanje se često uništava; majke često ne mogu više brinuti o drugoj djeci nakon
smrti jednog od njih.
Važno je da se svi simptomi koji su ovdje spomenuti pojavljuju tek od adolescencije, jer trauma
kod djece ima drugačiju dinamiku.12

2.3. Dijagnoza PTSP-ja

Posttraumatski stresni poremećaj razvija se iz neposrednih simptoma traume i psihološke
promjene.
Kao što je već spomenuto, potrebno je mjesec ili više dana da se bolest pojavi. Da bi se bolest
mogla dijagnosticirati, dotična osoba mora imati ozbiljne simptome i koji moraju doseći
određeni intenzitet. Da bi se PTSP razvio, prvo moraju postojati poremećaji pamćenja povezani
s traumom. Ovi poremećaji uključuju simptome „ponovnog proživljavanja" i „intruzije“
(=upad) koji „preplave“ oboljele. Na primjer, pogođeni noću ne mogu zaspati, nenamjerno se
prisjećaju traume, kada vide nešto što ih podsjeća na traumu, kao da ponovno proživljavaju
traumatski događaj. Ovi takozvani flešbekovi javljaju se u slikama, zvukovima, mirisima ili
drugim utiscima, poput dodira. Flešbekovi uzrokuju i tjelesne rakcije, poput znojenja. Do njih
dolazi jer PTSP utiče na svijest, na sposobnost regulacije pažnje, procjene vremena i spremnosti
za reakciju.

Dolazi do miješnja sadašnjosti s prošlošću. U većini slučajeva, oboljeli ne mogu razlikovati
sjećanja od stvarnosti i ne shvataju da se radi događaju u prošlosti. Osim toga, oni koji su
pogođeni, često su obuzeti osjećajima istog intenziteta, kao i tokom traumatičnog događaja, što
dodatno otežava razlikovanje „ovdje“ i „sada“ od onog što je bilo. Kao primjer se može uzeti
oboljela osoba kad joj se obrati neko ko je po spoljnjem izgledu sličan zločincu. Dotična osoba
dobija flešbekove pri pogledu na stranca i ne može izaći iz ove nestvarne situacije. Vjerovatno
najpoznatiji simptom PTSP-a su noćne more koje su vrlo intenzivne i u vezi sa onim što je
doživljeno.
Noćne more su tako realne zato što se komponente stvarnih sjećanja izmjenjuju s
pretjerivanjima koja su za noćne more tipična. Oboljeli, također, redovno pate od noćnih mora,
što se zapravo vrlo rijetko događa s onima koji nisu pogođeni/oboljeli. Još jedna karakteristika
ponovnog proživljavanja simptoma je ta što se uglavnom javljaju putem „okidača“13. Okidači
su ključni podražaji koji se mogu percipirati svjesno ili nesvjesno. To su različiti pokretači
simptoma, poput buke, vizualnih podražaja i sadržaja vijesti, koji podsjećaju oboljele na
proživljene događaje. Na primjer, ako žrtva čuje hitac, što je okidač za tu osobu, odmah se
aktiviraju flešbekovi14.

Dvije druge vrste simptoma, uz gore spomenute, jesu simptomi izbjegavanja i simptomi
povećanog uzbuđenja ili prekomjerne uzbuđenosti. Simptomi izbjegavanja mogu se opisati na
sljedeći način: oboljeli ne žele razmišljati o traumi i izbjegavaju sve što bi ih na nju moglo
podsjetiti, odnosno, izbjegavaju određene ljude ili mjesta, situacije ili razgovore koji se odnose
na temu. Za one koji su pogođeni vrlo je neugodno ako im se traumatski događaj na bilo koji
način nametne. Kao rezultat toga, oboljelim je teško govoriti o svojim iskustvima, jer ne žele
ni razmišljati o njima. Simptomi povećanog uzbuđenja najbolje se opisuju na sljedeći način:
oboljeli imaju stalni strah od daljnjih nadolazećih opasnosti i stoga su mnogo oprezniji i mogu
se mnogo lakše uplašiti. Tijelo dotične osobe zarobljeno je u stalnom stanju uzbune i nikada ne
dostiže stanje mirovanja. Tijelo je odmah spremno za bijeg ili borbu. Stalna budnost može
dovesti do toga da se pogođena osoba osjeća vrlo neugodno u nepoznatom okruženju i da se
stalno štiti posmatranjem. Čak i pri malim zvukovima tijelo se trgne. Nuspojave ovog
prekomjernog uzbuđenja su poremećaji sna, razdražljivost ili poteškoće s koncentracijom.
Zanimljivo je da većinu vremena oboljeli mogu sami potvrditi da prije traume nisu bili takvi.15

2.4. Učestalost

Rizik od doživljavanja traumatičnog događaja u vašem životu je veliki. Više od polovice ljudi
doživjelo je barem jedan traumatičan događaj u svom životu. Međutim, ne razvijaju svi PTSP,
samo oko 10% ljudi koji su doživjeli traumatično iskustvo. Kod žena je rizik dvostruko veći
nego kod muškaraca. Ljudi koji su izloženiji traumi imaju veći rizik od razvoja PTSP -a (na
primjer, izbjeglice iz ratnih područja ili ljudi koji rade u humanitarnim i hitnim službama).16

Ovisno o vrsti traume, postoji sljedeća učestalost:
- približno 40% žrtava silovanja;
- približno 35% žrtava seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu;
- približno 25% žrtava drugih nasilnih zločina;
- oko 25% civilnih žrtava rata;
- oko 15% bivših vojnika;
- oko 35% žrtava mučenja i progona;
- oko 10% onih koji su preživjeli teške saobraćajne nesreće;
- približno 5% učesnika u prirodnim katastrofama.17
Učestalosti variraju u populaciji, zbog povijesnih i regionalnih posebnosti (povećani rizik od
prirodnih katastrofa, ratova itd.), tako da u većini zemalja iznose između 1% i 7%.18

3. Upitnik za dijagnosticiranje PTSP -a

Ovdje ćemo navesti neke od najbitnijih kriterija dijagnoze PTSP-ja:

1. Prije koliko godina se događaj desio?

2. Patite li od noćnih mora ili imate uznemirujuće snove u kojima se dijelovi doživljaja ponovo
dešavaju?

3. Doživljavate li flešbekove (sjećanja na događaj, izražena slikama, zvukovima ili drugim
živopisnim utiscima koji su nepoželjni tokom spavanja i u budnom stanju) koji vas podsjećaju
na to iskustvo?

4. Izbjegavate li namjerno misli, osjećaje ili tjelesne senzacije koje bi vas mogle podsjetiti na
to iskustvo? Ako je tako, navedite koje su to misli, osjećaji ili tjelesni osjećaji? Zašto? Šta oni
pokreću?

5. Da li namjerno izbjegavate vanjske stvari, na primjer razgovore, ljude, mjesta, aktivnosti ili
situacije koje bi vas mogle podsjetiti na to iskustvo? Koje najviše izbjegavate i zašto? Šta
pokreću u vama?

6. Jeste li mnogo pažljiviji, budniji i morate li se stalno brinuti da nema opasnosti u novom
okruženju? Da li se to dešava automatski? Šta mislite?

7. Osjećate li se trnce ili uplašenost lakše nego prije iskustva? Imate li primjer za to? Kakav je
osećaj?

8. Jesu li gore navedeni problemi utjecali na vaše odnose s drugim ljudima ili na vaše društvene
kontakte?

9. Jesu li gore navedeni problemi utjecali na vaš posao ili vašu sposobnost za rad?

10. Jesu li gore navedeni problemi utjecali na bilo koje drugo važno područje života, poput
odgoja djece ili drugih važnih aktivnosti?

Lejla Solaković

1 «Shell shock».
2 Kleck, Trauma und Nachkriegszeit, str.19-21.; nationalgeographic.de (06.10.20); Wikipedia (06.10.20);
zimannheim.de (06.10.20).

3 Kleck, Trauma und Nachkriegszeit, str. 23.
4
„Flaschbacks“. Vidi: Maercker, Trauma und Traumafolgestörungen, str. 21.
5
Augsburger/Maercker, Posttraumatische Belastungsstörungen, str.14.; Maercker, Trauma und
Traumafolgestörungen, str. 20.
6 Maercker, str 16./17.

7 Maercker, str. 18.
8 Maercker, str. 18.
9 Maercker, str. 19.
10 Maercker, str. 19.

11 Maercker, str. 19.
12 Maercker, str. 19./20.

13 „Triggger“, Maercker, str. 21.
14 Uporedi: Augsburger/Maercker, str. 15; Maercker, str. 21./22.
15 Uporedi: Augsburger/Maercker, str. 16.; Kleck, str. 25.-30.; Maercker, str. 23.
16 Uporedi: Augsburger/Maercker, str. 25./26.

17 Maercker, str. 31./32.
18 Uporedi: Maercker, str. 32.

Kad smo živjeli dole u Bosni uvijek smo se veselili tom četvrtku i da idemo na pijacu i vidimo nekog od poznati, a sad zahvaljujući Caji opet se veselimo četvrtku jer nas naš dragi Caja uvijek obraduje sa novim slikama i svojim izvještajem. Veliko ti hvala i da te dragi Allah dž.š. nagradi za tvoje dobro koje činis. Veliki selam svima.

Četvrtak
Refika , 30. July 2011