Izdvajamo

 

Poštovani prijatelji i ljubitelji lika i djela našeg Fikreta Hodžića !
Prije nekoliko godina otvorena je spomen soba u našem Kozarcu za sjećanje i čuvanje od zaborava uspomena na
NAŠEG, A SVJETSKOG ŠAMPIONA FIKRETA HODŽIĆA .
Ta soba je iznajmljena uz mjesečno plaćanje , a Fikretova supruga Suada nije u mogućnosti sa svojim primanjima sama to održavati, pa vas molimo da uđete u tu sobi i darujute od srca svoj doprinos u održavanju spomen sobe našeg Fikreta Hodžića.

Ovo je napisano kao apel za pomoć i zato vas molimo da u komentarima ne pišete El Fatiha ili Počivao u miru.

Unaprijed vam se zahvaljujemo
Neno Sivac i
radni tim Trnopolje nekad i sad

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.