To da su optimizam, radinost i vjera u bolje sutra formula za prosperitetniji život dokazuje nam Hana i njena životna priča. Stoga krenimo redom.
Hana Lović, rođena prije 23 godine započela je svoje prve korake i djetinjstvo u Kozarcu, sretno i razigrano kao svako dijete tih godina u našem najvećem malom gradu na svijetu.
U jeku djetinjstva, kao desetogodišnjakinji dijagnosticiran joj je rijetki tip bolesti koji utječe na paralizu određenih mišića tijela. Tzv. Distrofija mišića je termin koji će Hanu i njenu obitelj od tada, pa evo i dan-danas, uzastopno pratiti.
Svakako da je u početku to bio šok, no uz nepokolebljiv karakter koji krasi našu Hanu, vjeru, kao i podršku njenih rodtelja, familije i prijatelja Hana nije klonula duhom, dapače. Hana upisuje Ugostiteljsko-ekonomsku školu, smjer za turističkog tehničara koju uspješno završava.
Nakon završene srednje škole Hana je gajila želju da se zaposli na nekom info pultu gdje bi njene radne vrline došle do izražaja, no obzirom na (ne)uređenost kulture življenja kada su osobe sa posebnim potrebama u našoj državi u pitanju, nije ni čudno da je Hanino maštanje ostalo na tome, ali donekle.
Prošle zime Hana dolazi na ideju i ispostaviti će se, na veliki iskorak u svome životu kada pokreće malu djelatnost koja je prvobitno bila samo hobi-izrade ukrasnih čestitki i koverti.
“Maštu” koja je do tad bila mrtvo slovo na papiru i svojevrsna iluzija, Hana sad koristi u promidžbene svrhe kad kaže:“Želim vam pokazati par slika koje sam napravila gdje mašta radi svašta, ako ste zainteresovani da još vidite slika, moja facebook stranica se zove “Čestitke po vasoj želji -Bosnia and Herzegovina”.
Na samom početku nije išlo glatko, te je na nekim čestitkama ostajala po nekoliko sati dnevno, no danas-nekoliko mjeseci poslije, treba joj desetak minuta za izradu jedne.
Što se inspiracije tiče, Hana kaže: “Inspiraciju izvlačim iz svakodnevnog života, na mojim čestitkama se mogu naći zanimljive i poučne porukice. Uz pomoć prijatelja i ja sam se počela baviti malo fotografisanjem prirode, objekata tako da zahvaljujući njemu i podršci sa njegove strane sada mnogo drugačije posmatram stvari oko sebe i trudim se da ih iskoristim za izradu čestitki.”
Čaršija se polako ispunjava svojim stanovništvom iz raznih dijelova svijeta i nova sezona je na pomolu. Hana, kao i svaki pravi poduzetnik se nada uspješnoj prodajnoj sezoni. Cilj joj je za početak, kako kaže, privrijediti nešto novca od kojeg će izdvojiti za kupnju novog printera kako bi kvalitet fotografija podigla na viši nivo.
Mi joj priželjkujemo kako to, tako i samostalnu izložbu jednog dana, obzirom da svaka čestitka ili koverta koja prođe ispod Haninih ruku predstavlja unikat i umjetnički akt.
Prije nekoliko dana je na najposjećenijem bosanskohercegovačkom portalu, Klix-u osvanula vijest kako se u Tuzli zatvara kafić u kojem rade osobe sa Downovim sindromom i ostalim vrstama invaliditeta.
Naveli su da je razlog tome izrazito niska posjećenost. Nakon što su se mediji «dotakli» tog slučaja i pustili priču u eter došlo je do blagog revolta narodne mase, te su već sutradan ispunili kafić do posljednjeg mjesta.
Pozitivan je to primjer, nije toliko ni neuobičajen kada je bosanski mentalitet, odnosno “merhamet” u pitanju, međutim šta je zaista suština merhameta, empatije, saosjećanja?
Iako su posredstvom EU zakoni u Bosni i Hercegovini koji se tiču osoba sa posebnim potrebama u oba entiteta, kao i u distriktu poprilično definisani, odnosno zagarantovani, u praksi to baš i nije tako.
Šta je razlog tome? Na prvu, rekli bi smo, između ostalog, neosvještenost društva i nedostatak empatije.
Po evidencijama iz 2013.godine prosječan broj djece sa posebnim potrebama u Bosni i Hercegovini iznosio je 30 000. Danas, deset godina poslije, s pravom možemo pretpostaviti da konačan broj djece sa posebnim potrebeme u Bosni i Hercegovini može biti samo veći.
Kako učiniti životnu sredinu prosperitetnijom i ljepšom, ako ne tako što ćemo krenuti od sebe?
Da li je ovo priča o jednoj djevojci iz te evidencije ili pak o svima nama-zaključimo sami.
(Amel Bešlagić)
