Zejna je bila Maja, u stvari, nju su svi zvali kako je to i bio običaj po imenu muža pa se tako ona zvala Zejna Mehmedova-Maja. Jeste komplicirano ali objasniću.

Muškarci, kod nas, kad bi došli na ovaj svijet odmah sve zakomplicirali kako samo oni znaju.

Prvo bi se zvali po imenu majke kako je to i red od kada je rase koja se predstavlja kao-ljudi. Ali, kad bi se oženili to pravilo je prestajalo važiti i muškarci bi dobijali uz svoje i ime supruge.

Naprimjer, moj otac je po rođenju bio Hamed Šefkin a poslije dođe naredba da se ženi i tako posta Hamed Rabijin. Tako isto samo obrnuto bilo je i sa ženskim svijetom.

Kako god, Zejna Mehmedova bila je osoba koja je ostavila neizbrisiv trag u mom djetinjstvu.

Ovako je bilo:

Krčevine. iskreno, nisu bile neko frekventno mjesto. Fudbaleri puni adrenalinom prolazili su subotom na Ćamilovo, lovci-nedjeljom i “turisti” za praznike, bili su najčešći posjetioci koje sam mogao posmatrati dok prolaze ili odmaraju kraj naše kuće.

Uvijek sam bio željan novih lica, svako je imalo svoju posebnu priču i svako to lice bilo je i ostalo duboku urezano u memoriju mojih sjećanja. Jedno od njih je lice pomenute Zejne.

Dolazak Zejne nije bila samo puka posjeta, kafa, hurmice, limunada (kod nas se govorilo limunata) Zejna je dolazila da ostane par dana.

Za neka velika spremanja hrane, svadbe, ispraćaje, mevlude, krne i sva ostala moguća okupljanja, moralo se znati ko je glavna Maja.

Maja-tako se zvala kuharica koju su svi poštovali.

Zejna je bila najpoznatija Maja na našem kraju i svi smo je gledali kao da je Stevo Karapandža. On je, doduše, na televiziji a ona pred nama uživo izvodila “male tajne velikih majstora” i sigurnim pokretima tjesteninu pretvarala u ukusne pite, voća i povrća u variva i kompote a mliječne proizvode u napitke kakve danas ne mogu nigdje naći.

Zejninih ruku se dobro sjećam, iz dva razloga: Jedan je da su te ruke bile neobične velike za jednu ženu, barem se meni tako činile a drugo, te velike ruke su često milovale moju malu glavicu.

“Hajde Eso, odsviraj nam nešto”, pitala bi me Zejna sa širokim osmjehom i tankom oklagijom kada bi me ugledala kako kao mačak oblijećem oko, iz šporeta tek izvađene, baklave.

“Hoću ako će biti šta za mene”, spremno sam odgovarao.

Bakšiš u obliku baklave, vrućeg bureka ili komada mesa “sa pleha” ne može se porediti sa današnjim i nema tu slast.

Nane, mama i Zejna su se smijale zadovoljno me gledajući dok se gušim prevrčući po ustima vreli komad mesa, jedina je nane Zulfija bila nekako namrgođena. Ona je bila zadužena da sve štima i nije bila oduševljena idejom da se neko djete sa harmonikom vrzma oko sofre i smeta Maji.

“Ovdje si doš'o gaće rastresati!”, “Stavi nešto na glavu da dlaka ne spane u hranu!”, “Nemoj brisati nos rukavom!”, “Ne šutaj vamo’ loptu!”…, bila su samo neka od upozorenja upućena meni ili djeci koja su osjetila miris mesa pa dotrčala ispred kuće.

A onda, spektakl. Ljudi i žene dolaze u određeno vrijeme.

Zejna kao glavni hirurg izdaje naređenja i rasporedđuje sofre i šta će se postaviti na njih.

Zijafet, tako se to zvalo i imalo je tačan raspored iznošenja pred goste.

Supe, pite raznih vrsta, sarme, punjene paprike, potkriže, mesa u raznim oblicima, pa onda, riža, jahnija, baminja. Malo se predahne, možda i podrigne pa se nastavlja sa kiselnom, jogurtima, mlijekom tek izlivenim iz stapa a onda vrhunac, halve, baklave, kadajif, puding, pita sa jabukama, sutlijaš, hurmice, kurzove i šenišne…

Mi djeca, friško umiveni, zalizanih frizura i mirišljivih tek opranih odjela, spremna da nas pred svijetom predstave u najboljem svjetlu. Sve dok ne krenemo sa jelom i uprskamo i šefa i stanicu.

Za nas je postavljena specijalna mala sofra i naravno da smo morali i bili dužni pomoći kod nošenja hrane, polivanja da se ruke operu i na kraju da se poslije dove sve počisti.

U ekonomiji postoji pravilo da su stvari ili sposobnosti koje su rijetke više cijenjene. Zijafeti su se haman izgubili u vremenu brze hrane i tromih sporih ljudi, nema više okupljanja koja garantuju smjeh, otimanje za svaki zalogaj i koja donose berićet u kuću ali ima uspomena.

Uspomena na jednu Zejnu koja je bila i ostala žena autoritet i dala mom djetinjstvu jednu posebnu dimenziju.

Imao bih na ovu temu puno toga lijepog kazivati ali iskreno, od ove priče izgladnih.

Valjda ću u frižideru naći nešto što će mi dati osjećaj da je to Maja Zejna pripremila svojim lijepim mekanim rukama.

kozarac.ba