U Brđanima, prolazak auta cestom bio je jako rijedak. Mogli smo se satima igrati na raskršću a da, za to vrijeme, prođu tri, četiri vozila.

Naravno, svi bi bili primjećeni i registrirani našim znatiželjnim okicama ili očima žena koje su svako malo provirivale kroz mangupski malo razmaknute zavjese kako bi i pazile na nas i gledale ko kuda ide.

A onda jednog dana… Ovako valjda počinju sve velike priče?

Veliki farovi zelenog auta veselo su mi namigivali ulazeći pred našu avliju.

Ne zna se ko se taj dan više obradovao, automobil koji je čeznuo za odmorom od klaparanja po bjelosvjetskim cestama od Nemila do Krčevina ili ja.

Pošto je amidža na par dana morao ići u Sloveniju sa nekim drugim ljudima, auto je ostavio pred našom kućom.

Kao i sva vrata naših kuća koja su, u mom djetinjstvu, ostajala nezaključana pa čak i navečer, tako su i vrata tog auta ostala otključana.

Zamislite radost jednog djeteta koje pred sobom imalo pravo pravcato auto i još pri tom moglo ući i sjesti u njega.

Shvatio sam da će od tog dana sve ostale igre, djeca, obaveze i raskršća morati pričekati dok ja autom obiđem barem tri kruga ovu zemaljsku kuglu.

Doduše, jeste u mjestu ali, zašto inače služi mašta?

Tom Sojer je bio mala beba u odnosu na moje ideje i putovanja koja su se redala na mapi moje dječije fantazije.

Prvi dan poslije škole na moju sreću niko nije bio kod kuće. Dugo sam obilazio oko njega i kao provjeravao je li sve u redu pred moj daleki put. Ponio sam čak i sendvić sa sobom koji nisam taj dan pojeo u školi kako bih imao usput u autu. Znao sam da vožnja izgladni.

Sjeo sam za volan. Eee ljudi, ima lijepih osjećaja ali taj bih stavio među moje favorite u konkurenciji “deset najljepših osjećaja mog života”.

Jedini problem je bio što zbog malenog rasta nisam vidio ništa osim grane šljive ispod koje je auto bio i krov štale koja se nalazila ispred i iskreno nisam mogao vidjeti cijelu avlijsku scenu ali to me nije omelo.

Neko je prolazio putem i ja sam slučajno ali na moju veliku radost pritisnuo, kako se kod nas govorilo, svirenu.

Piiiip, piiiip…

Kad sam se sretan okrenuo da me neko konačno vidi kroz zadnju šajbu auta, kako bih pokazao svoju važnost, ugledao sam samo ženu koja je izgleda bila zamišljena pa prestravljena iznenadnim pritiskom sirene. Nešto je u onako prepadnuta i izgovorila ali ne bi bilo dobro pisati to zbog odgoja naše djece.

Još sam se više podvukao, pod volan da me ne opazi u autu, slatko se smijao i ne dišući sačekao da odmakne od kuće. Ali, ko kome jamu kopa…

Kad sam povratio dah pokušao sam sjesti i smiriti se. I uspio sam. Za kratko, vrlo kratko.

Već sljedeće sekunde bio sam prestravljen i kosa mi je otišla u zrak i tako stajala bez ikakvog gela ili preparata za kosu.

Izlazeći ispod sica slučajno sam upalio radio i, kako je već neko slušao baš pojačanu muziku, Šerif Konjević je i onako jakog glasa još dodao gas i zapjevao koliko ga grlo nosi: “To je ono što me boliiiii…”

Poslije tog prvog šoka a ujedno i radosti da sad tu imam sve što mi treba, auto je postalo moja kuća.

Jadna kaseta se stalno vrtila i ono struje što je bilo u akumulatoru počelo je curiti.

Šerif je od početnog krešenda sve više išao u dekrešendo i šta ću, pjevao sam i ja sa njim ne bih li mu pomogao i spasio situaciju.

Borio sam se kao lav ali u jednom momentu umjesto jakog i zrelog glasa začuo sam samo svoj glas koji je više ličio na neku djevojćicu.

Valjda od muke što me mora slušati radio je počeo povraćati. Prvo polako pa sve više. Traka koja je bila unutra u kaseti zapetljala se i izlazila na silu kao da joj kraja nema.

Nisam znao kako sve to zaustaviti ali, znao sam pobjeći.

Saučesnik mi je bila jaka kiša koja je u međuvremenu počela padati.

kozarac.ba