Pise: Semira Jakupovic

Moja domovina

Je zemlja sevdaha

Zanosne pjesme

Sto tugu lijeci.

Ona je puna sokaka i drace

Kaljavih graba I trnovitih medja

Al’ niko ne zna koliko ljepote se krije

Ispod tih mokrih, placnih vjedja.

 

 

 

I mahale govore svoim tajnim jezikom

Ljepotom ljetne noci i proljetnog behara

Sustanja lisca u usnulom parku

I skripe zaledjenih staza.

Praznik je kada

Sve ovo udje u moj san

Tada sa radoscu pocinje moj dan

I nestaje tjeskobe u grudima.

I tako sinoc vidjese se magle

I negdje u snu zamirisa kahva

U zanosnoj tisini u hladu ispod grozdja

I plesu sicusnih svitaca.

Niz basamke polako sidje moja nane

U dimijama od basme i bluzi od beza

I mnoga druga tako draga lica

Dok jedu celmase, a pec pucketa.

U sabah nestade sve te topline

I nespokoj opet u moju dusu udje

Probudih se naglo

A jedna misao u meni “Tudje, tudje”.

 

 

RAVNODUSNOST Semira Jakupovic

Tesko je kad ujutro

Ustanes na lijevu nogu

Ujutro mrzis sam sebe

A poslije podne cijeli svijet

Tesko je zalit’

Kad neko umre

A prije ne primjetiti

Njegovu dobrotu

Kao opojni, mirsini cvijet

Tesko je

Osjetiti rastanke

I gledati maramice kako te mahanjem

Na dugi put salju

Tesko je

Budit’ se u znoju

Sanjati tople, njezne ruke dok miluju

I gubiti ih u ocaju.

Tesko je prevrtati po sjecanjima

I vaditi pozutjele slike iz prasine

Tesko je kad zamirise rodni kraj

I pocnes nositi teret tudjine

Tesko je biti bolestan

A praviti se da nista te ne boli

Tesko je kad ljudi iz zlobe

Stavljaju na ranu soli

Tesko je smijati se

I kada bi plakati htio

Tesko je prestati vjerovati u bolje

I sjecati se dana kad nadu si ubio

Tesko je biti sretan

Ako oko tebe tuznih ima

Tesko je biti veseo

Ako je drugima zima

Ali

Mnogo je teze biti ravnodusan

Da ne osjecas nista

Da nikad ne places

Da nikada se ne smijes

Da ne postojis

Da nisi zivi stvor

 

 

 

SEPTEMBAR

Masuci evo odlazi jos jedno ljeto

I oprasta se s dugim ljepljuvim danima

I zvjezdama sto trepcu slabim sjajem

I odlaze na pocinak

I vrucim, znojnim satima sa mirisom omore

Septembar

Evo, na nasa vrata

Razdragano kuca

Voce puca od plodova

I slatke vreline

U sjecanje dopiru

Mirisi sljivovog pekmeza,

Te slatke mase

Sto djeca lizu sa prsta

I zavrsavaju s okusom kiselog kupusa

I usahlog koma

Iz sna me nevoljko bude

Tupi udarci sjekire

I najavljuju dolazak

Nepozeljne gosce zime

Nabuhle vode

Prave poplave i ruse negdje mostove ,

Slatki miris bostanove kore

Najavljivaju zimu

A ljeto odnosi svu tu toplinu

I oduzima nam jos jednu bajku

U kojoj “bijase jednom jedno ljeto…”

Do mene dopiru skolska zvona

I mirisi novkopljenih knjiga

Sto cuvaju tajne o svijetu od iskona

I polako otvaraju put u novi svijet

Dok

Septembar I dalje radosno siri svoja krila

I suncu baca prasinu u oci

Grohotom se smije njegovoj nemoci

Dok lisce pravi cilim ogoljeloj zemlji

I pjeva pjesmu prirodi u cast.