Omarska, juli 92'
Naša svakodnevna, logoraška mantra "nešto se dešava" počinje da se ostvaruje. Ali u negativnom smislu. U "žicu" unesoše mrtvaca. Do sada smo ih samo iznosili. Svakodnevno. Bezbroj.
Po povratku sa "ručka" nađosmo nepomično tijelo na prljavom betonskom podu u "žici". Tijelo ? Više je to bila bezlična masa rasuta po podu obučena u par komada poderanih dronjaka. Neprepoznatljiv dio tijela koji je nekad bio ljudsko lice. Natečene, k'o jabuke velike, krvlju podlivene oči, nabubrena, krezuba usta. Vrat, koji je nekom služio za gašenje cigareta. Posjekotine po nogama, tijelo u duginim bojama. Preovladava plavetnilo, koje prelazi u crno. Po cijelom tijelu osušena , zgrušana krv. I smrad.
Proučavamo "ovo" što je još prije nekoliko dana bilo ljudsko biće. Pogled se zaustavlja na lijevoj ruci. Mršavo, izgladnjelo tijelo od 50-tak kila, noge k'o dvije grančice a podlaktica lijeve ruke k'o u sumo rvača. Najveća ruka koju smo ikad vidjeli.Polomljena, natekla, crvena, upaljena.
Iskusno oko logoraško, koje je sve već vidjelo, osjetilo, iskusilo, daje dijagnozu: "Ovaj je gotov." Još jedan manje.
Po onim pocijepanim, prljavim, krvlju natopljenim dronjcima na njemu prepoznajemo: pa to je Glumac, Ljubijac, jedan od četvorice braće Daltona. I brat Ante mu je ovdje u logoru, jedan od veterana, doveden u prvoj ljubijskoj grupi.
Glumca smo posljednji put vidjeli prije desetak dana, kad su ga odvodili u Bijelu kuću. Ni slutili nismo da ćemo ga još jedanput vidjeti. Ili ovu šaku jada što je ostala od njega.
Braco preuzima ulogu doktora.Vrši detaljan pregled. Tužno odmahuje glavom :" Neće još dugo" , kaže. Više reda radi, šaljemo poruku doktoru Esi. Hitan slučaj. Eso hitno dolazi. Kratak pregled i brza intervencija.
Dvojica logoraša asistiraju Esi. Drže Glumca. Okrećem glavu na drugu stranu, ne mogu gledati. Par sekundi kasnije čujem zvijerski krik. Glumčev.
Doktor Eso mu je prstom probio kožu na upaljenoj ruci. Iz rane je počela kuljati smrdljiva, gnojna, bijela masa. Na litre. Nepodnošljivi smrad je ujedao za nosnice, tjerao na povraćanje. Srećom, nismo imali šta povratiti. Neki, koji su bili u blizini Glumca, kažu da su iz rane počeli izlaziti bijeli crvi. Ne vjerujem.
Eso odlazi. Ostavlja nam Glumca u amanet i recept: "Dajte mu vode da pije i stavljajte mu hladne obloge." Daljnju njegu i brigu oko Glumca ponovo preuzima Braco. Na "operisanu" ruku mu stavlja sasušenu kožu od jednog komada slanine, koji je obišao već mnoga polomljena rebra, ruke, noge. Nakapa mu vodu u žedna usta, natapa mu odjeću vodom. Obloge.
Glumac je slijedećih dana u komi, trese ga groznica. Ali se otima. I ote se.Polako se vraća u život. Par dana kasnije, Glumac smožede snage da nam tiho, kroz natečene usne i polomljene zube ispriča o svom boravku u Bijeloj kući:
" Samo fasada...prljava više nego bijela...krvava..nijemi čuvar naših patnji...bola...agonije...i naše smrti.Jedanaest dana...tog bijelog... pakla...Da se nikad iz nje ne vratiš čovjekom kakav si bio...ako se vratiš..Ja jesam, iznio me andjeo na svojim krilima, u radionu, da umrem kasnije..sve ostale uzdigao sebi u naručju i na nebeske njive...a poželio milion puta da nisam..Doživao smrt svake minute provedene u njoj...osjećao joj masturbiranje na vratu..gledao joj u oči...izbliza...vidio je svuda oko mene...prkosio i izazivao..pružao ruke da je ščepam za vrat..zavolio je..Nije htjela...uzvratiti ljubav...rospija...navratiće poslije..Kad je se,opet, budem bojao..Onda se,kao stidljiva nevjesta,bojala ona...tolikog uzimanja...Nije, možda, ni mogla stići...radila je ..prekovremeno.. sve tri smjene..Jebem li je..ogavnu..i ljigavu, neminovnu i tihu...nju, koja ne zarobljava...odvodi kad i koga ona hoće.Bijela ...užasa, jada, tuge, čemera,stravičnosti...prepuna ta kuća..Kuća gdje se smrti odlazilo premlaćivanjem...Gdje se umiralo danima a nije moglo...Gdje su krv, znoj, polomljene kosti,odvaljeni bubrezi,izbijeni zubi,fekalije,glad i žedj pripadale svakom od nas posebno...i svima zajedno..gdje smo spavali na mrtvima i pustali mrtve da spavaju na nama..gdje se ni udahnuti nije moglo ništa drugo osim smrti ..U jednom sobičku su...popisivali nasa imena i pljačkali zlato, srebro, satove, novčanike, trgali ''burme'' od oženjenih i sa drhtavih prsta, skidali cipele...uporedjivali brojeve...u jednoj manjoj su se...po četnickoj tradiciji..zahvaljivali...u treću su te bacali...živa ili mrtva..Sa ispitivanja sam vraćen slomljenog vrata, rane od noža,ugašenih ćikova "hercegovine''na zglobovima nogu , slomljenog rebra, dva polomljena zuba, usta punih krvi, i u modricama od uzoraka rude..Toliko im je trebalo da mi upišu ime u registar..a nisu..jos...ni počeli..sa upisivanjem
..U momentima zahvale...a valjda na divlji zov četnickog folklora, nadmoći i tradicije, pojavilo se njih šestorica... domaćini igara ''Gluhog Glamočkog''...U jednom kutku sobice vojnički krevet...štrčale mu žice na sve strane...štrčaće i meni rebra...malo kasnije...i mnogo više od krevetka..u drugom šank pun ličnih karti...iz kojih su, stidljivo provirivale nijeme slike nevinih duša, dječaka, mladića i staraca,isprintana imena i adrese ljudi i mijesta koja su nepovratno nestajala te noći..papirića...sitnih stvari koje su se zatekle u našim dzepovima prilikom odvodjenja..Smeće, jer im ne sjaji..Domaćinima pune ruke poklona...palice...sajle...kablovi..pendreci..noževi...poluosovine...letve sa nečijih taraba...Krkanova smjena..Mene je prestravilo čekanje...ne udarci..čak ni urlanje svijesti da možda neću ni preživjeti..I danas čujem krikove,razaznajem lomove kostiju, tupe udarce po bubrezima...kao udarci bose noge po nogometnoj lopti...razbijanje i pucanja ljudskih lobanja od radijator - palicom ili poluosovinom ,i danas vidim komadiće istrgnutog ljudskog mesa,i osjetim smrad ljudske krvi... svuda po zidovima bijele kuće...i danas se bojim čekanja...da me prozovu...i danas se bojim bijelog...i Omarske..Koliko dugo su se zahvaljivali...ne znam...znam da sam vlastitom snagom...nešto na koljenima nešto puzeći...nesto i zbog ove rudače u meni..zbog bijesa i inata...zbog ono malo dostojanstva i ljudstva što nije bilo usmrćeno u toj maloj izbici..zbog straha..svoje nesvjesnosti..ja sam...sa svom šestoricom na ovim mojim krhkim ledjima prešao medju mrtve i umiruće...Možda sam i jedini koji je, tu noć, uzvratio udarac...i koji će da ih boli...poslije..vise nego je mene boljelo tada i više nego me boli danas....Poklonjeno mi je i ostavljeno u amanet šesnaest polomljenih zuba, četiri slomljena rebra, slomljena, crvljiva lijeva ruka , krvarenje, iznutra i izvana,ožiljci od gašenja cigareta po vratu i nogama, zarezivanje nozevima, posjekotine... otekline, kvrge , crvenila , plavetnila i crnila ...a bila je..to..samo jedna noć Bijele kuće...od jedanaest...bijelih."
Početkom avgusta započe velika seoba. Logor Omarska se raspušta. Rastavljaju nas, jedni odlaze u Trnopolje, drugi na Manjaču. Među njima je i Glumac. Pet mjeseci Manjače. Pa ni to nije dovoljno. Putešestvije se nastavlja. Upoznaj domovinu da bi je više.......Nakon Manjače: Batkovići, pm, Kamenica i napokon Livno i razmjena. 400 i nešto dana. Glumac je odigrao ulogu svog života.
Ruka je zacijelila, rane su zarasle, ožiljci po tijelu su još jedva vidljivi. Ali, ona druga rana, ljuta, iz duše pjesničke, zjapi k'o vrata pakla iz kojeg je izašao. I vrišti i danas, 20 godina kasnije i vrištaće za vjeke vjekova.

Anto Tomić