Kod imena kao što su Husnija ili Hamdija uvijek se mora paziti na dužinu prvog samoglasnika u riječi inače nećemo znati je li dotično ime muško ili žensko. U ovom slučaju da odmah riješimo tu dilemu radi se o muškim imenima.

Za Husniju me veže puno događaja ali danas vam pričam o ovom drugom. Hamdiji.

Zvali su ga Džulkin. Ja sam duugo razmišljao i došao do zaključka da je to tako jer mu je majka imala to prelijepo ime Džulka. Što ti je logika, ha? Uglavnom. Taj Hamdija mi je bio rođak.

Mislim i danas mi je rođak i nije “bio” već je i danas živ i zdrav ali to se tako kaže radi dramaturgije priče a i iskreno kad se sjetim kad je ovo bilo što ću vam kazati kao da je bilo u nekom drugom bivšem životu.

Ići iz škole do mojih Krčevina bilo je jedno pravo uživanje za nekoga ko je zaljubljenik prirode. Ljudi su sjedili ili radili pred kućama, što je danas puno rjeđe, svakim se upitaš, poslušaš malo radio Prijedor, negdje se napiješ vode, pričaš sa pticama koje ti govore kojim putem da zaobiđeš opasne komšijske pse i eto ga…, nakon dva, tri sata ti si kod kuće i ne znaš kako.

Sve je lijepo ako se stalno ne ponavlja.

Ako se nešto mjenja to daje životu smisao i tako izlazimo iz ustajale bare života. Inače, sve pređe u rutinu i čovjek više ne opaža sve te blagodati koje se nude na svakom koraku.

Ja sam sebi tu dosadu putovanja skraćivao pjevanjem, ponavljanjem nekih fraza koje su nas stariji pamtili ili čitanjem crtanih romana. Nažalost, nije se tada moglo svaki dan mjenjati, kupovati ili od nekog tražiti pa smo znali jedan pročitati stotinu puta, da utvrdimo.

Jedan od tih romana, u kojem je glavnu ulogu imao čovjek sa neobičnom sjekirom a zvao se još neobičnije Zagor, imao sam namjeru pročitati po ko zna koji put, pod orahom na raskršću koje odvaja put prema Krčevinama i Arifagićima i ostalim prezimenima koja su tu živjela.

Razlog čitanja pod tim orahom sa dženetskom hladovinom imao je više razloga. Prvi, niko mi nije smetao kod čitanja i drugi kod kuće ne bih imao vremena od obaveza koje čekaju poslije onog maminog obaveznog: “Imaš li zadaće?”

“Esooo!” neko me je dozivao.

“Esooo”, ponovio je još jednom ali umjesto glasnije još tiše, valjda da me ne prepadne.

Nisam se morao okretati. Znao sam da iza međe u njegovoj njivi stoji Hamdija. Samo je on imao takav nježan i tih glas.

“Možeš li doći kod mene pred kuću?”
“Mogu, zašto?”
“Da ti nešto dam!”

Otišao je ispred mene a ja sam u mislima prebirao šta bi to moglo biti. Jabuke iz trapa, orasi ili kestenje, nešto da ponesem nani, čaša limunade…

Stao sam pred kućom i strpljivo čekao minut, dva da iziđe. Iznio je kartonsku kutiju i spustio je pred mene.

Ljudi moji. Blek, Zagor, Miki, Teks i ostala opasna ekipa ležala je preda mnom i čekala da im pomognem da iziđu iz kutije. Ona druga smješna ekipa, na čelu sa Alan Fordom, smješkala se i vidjela zadovoljstvo u mojim očima.

“Rođak, sve je ovo za tebe, možeš ih ponijeti, ja ih više ne čitam”, rekao je a oko mene se sve okrenulo od radosti.

Ne znam šta bih u današnjem vremenu mogao dobiti da me tako “izuje iz cipela” od radosti ali znam od tada jedno: Trebamo uvijek obratiti pažnju da nekoga na bilo koji način oraspoložimo i obradujemo. Može to biti i nešto za nas beznačajno a nekome da pokazuje vrhove Himalaja.

Što bi braća Latini rekli – acta non verba!

Evo dokaza jer i poslije toliko godina Hamdija, taj tihi čovjek ostaje moj glasni heroj iz djetinjstva.

kozarac.ba