Izdvajamo

 

Pojaviš se u sudnici u nadi da će ti taj dan ostati u sjećanju po tome što su napokon osuđeni oni koji su počinili ubistva. U sudnici uočiš da se od 11 optuženih niko nije pojavio na izricanju presude.

Komšije ti ubiju članove porodice, među 150 osoba iz tvog sela, zatvore te u logor u kojem gledaš ubistva i druge torture, protjeraju te s ognjišta i opljačkaju ti imovinu. Živiš u izbjeglištvu u nadi da ćeš se vratiti u zavičaj. Vratiš se nakon nekoliko godina na svoje ognjište bez obzira što je sve uništeno i pretvoreno u zgarište, bez obzira na nečiju nepravednu odluku da to bude dijelom entiteta kojim su zločinci nagrađeni. Želja za povratkom jača je od svega, želja da živiš tamo gdje te sve podsjeća na one kojih više nema.

Otpornost uz lica zločinaca

Odlukom da se vratiš bio si svjestan da ćeš ponekad susretati zločince i one koje su nijemo posmatrali tvoje stradanje, ali se pomiriš s time jer im prkosiš svojim postojanjem. Nerijetko kod njih vidiš stvari koje su bile tvoje, ali kada ti ubiju najmilije onda jednostavno ne mariš za materijalnim. Kada pričaju o 1992. godini gotovo uvijek govore da, tobože, ne znaju šta se dešavalo i da su oni bili samo kuhari u srpskoj vojsci. U rat su morali jer im nije bilo do rata pa pitaju „ko nas zavadi“. Znaš da lažu, da neke stvari ne smiju da otkriju, ali još bolje znaš da kod njih nema ni traga od onog „junačenja“kada su oružje repetirali u djecu, a istovremeno kao miševi bježali od fronta.

Unazad deceniju i dvije nakon povratka uzalud se nadaš da će ti neko javiti da su pronađeni posmrtni ostaci tvojih najmilijih. Da će proraditi trunka savjesti kod komšija srpske nacionalnosti. Barem da tu pokažu mrvu dostojanstva.

Traženje pravde u sjeni kukavičluka i laži

U međuvremenu doživiš neku malu satisfakciju jer su počinioci zločina u tvome selu uhapšeni i sudi im se. Suđenje se iz nepoznatih razloga odužilo, već je punih devet godina otkako su uhapšeni. Čekaš poziv da pred Sudom ispričaš ono čemu si svjedočio. Ponovo proživljavaš isto, ali dostojanstveno se suočavaš sa zločincima. Nadaš se da će pravda biti barem djelimično zadovoljena.

Zakazano je izricanje presude i dočekaš i taj dan. Pojaviš se u sudnici u nadi da će ti taj dan ostati u sjećanju po tome što su napokon osuđeni oni koji su počinili ubistva. U sudnici uočiš da se od 11 optuženih niko nije pojavio na izricanju presude. Ne iznenađuje te to jer kukavica koji ubija žene i djecu i nenaoružane civile, kukavički će pobjeći i od izricanja presude. Za jednog optuženog njegov advokat kaže da je, eto, nedostupan na telefon. Šestoricu oslobode, a za ostale koji su osuđeni na simbolične zatvorske kazne od ukupno 59 godina već pretpostavljaš da su prešli granicu i da su u Srbiji. Svjestan si da je, ako se ispostavi tačnim informacija da su prešli bosanskohercegovačku granicu, sva priča o izdržavanju kazne završena. Razočaran u presudu i rad Suda, izračunaš da su za svaku ubijenu osobu njih petorica osuđena na mizernih 105 dana zatvora. Pitaš se kakva bi reakcija javnosti bila da neko danas dobije manje od četiri mjeseca zatvorske kazne za ubistvo nekog djeteta. Znaš da bi se, s pravom, organizovali protesti. Ali, za ubistva djece u „ratnim okolnostima“idu uvijek blaže kazne. To je ujedno i poruka da se prema ubistvu djeteta različito pristupa i zaključiš da je tvoje dijete nekom sudiji manje vrijedno. Znaš i da će na presudu reagovati samo pojedinci…

Ovako bi se ukratko i u grubim crtama mogla opisati agonija jednog mještanina prijedorskog sela Zecovi. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine ovo malo selo brojalo je 887 stanovnika. Bošnjaka je bilo 701, a ubijeno 150 – dakle skoro svaki četvrti. Jedan iz jedne prosječne četveročlane porodice. Ali, zločin u Zecovima je poznat po još nečemu – ubistvu žena i djece. Od 150 ubijenih civila je 32 žena i djece. Dvadeset i jednu godinu nakon zločina, jedan dio posmrtnih ostataka ubijenih mještana Zecova pronađen je u masovnoj grobnici Tomašici. Među njima su muž i šest sinova Have Tatarević. Podsjećanja radi, ova majka je upravo iz tog sela. Iz tog sela je i Fikret Bačić. Za razliku od Have on i mnogi drugi Zecovljani nisu imalu tu „sreću“da im budu pronađeni posmrtni ostaci najmilijih.

Bez obzira na sav kukavičluk, ovakav rad Suda Bosne i Hercegovine i srbijanskog učešća u sramnoj ulozi pružanja utočišta kako osumnjičenima tako i optuženima i osuđenima za ratne zločine, ono što je potrebno naglasiti, a tiče se zločina počinjenih u Prijedoru jeste da još uvijek puno toga nije završeno. Potraga za zločincima još dugo vremena neće prestati. Između ostalog i zbog toga što su prijedorski Srbi vrlo vješti u međusobnom okrivljavanju za počinjene zločine. Mnoštvo se dokaza prikupilo. Jedni drugima su najveći teret i to je dobro tako.

Zatvorske kazne izrečene za ratne zločine u Zecovima

Ratni zločini u bjekstvu

Sud Bosne i Hercegovine izrekao je prvostepenu presudu 22. decembra, osuđujući petoricu muškaraca na ukupno 59 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene u selu Zecovi kod Prijedora tokom 1992. godine. Ilija Zorić je osuđen na 20 godina, Dušan Milunić na 12, Zoran Stojnić na osam, Zoran Milunić na 14, a Ljubiša Četić na pet godina zatvora. Dušan Milunić je bio komandir čete u Vojski Republike Srpske, dok su ostali optuženi također bili pripadnici čete.

Optužbe uključuju progone civila bošnjačke nacionalnosti, ubistva, mučenja, silovanja i zatvaranje u logore.

U istom predmetu, Radovan Četić, Željko Grbić, Boško Grujičić, Rade Grujičić, Uroš Grujičić i Rajko Gnjatović su oslobođeni optužbi za udruženi zločinački poduhvat. Nijedan od optuženih se nije pojavio na izricanju presude.

Ova prvostepena presuda, koja dolazi nakon decenija čekanja pravde, otvara put za žalbe unutar narednih 15 dana.

Zecovi su bili mjesto strašnog zločina tokom jula 1992. godine kada su pripadnici Vojske Republike Srpske, policije i Kriznog štaba ubili više od 150 Bošnjaka. Za trideset ubijenih se još uvijek traga.

U Prijedoru i okolnim mjestima je tokom agresije na BiH ubijeno 3.176 osoba, a oko 30.000 nesrpske nacionalnosti prošlo je kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm. Među ubijenim je i 102 djece.

Prijedorski Krizni štab, pod vodstvom Srpske demokratske stranke, 31. maja 1992. izdao je naredbu nesrpskom stanovništvu o isticanju bijelog platna na domovima, simbolizirajući početak sustavnog progona. Dan bijelih traka se svake godine obilježava u Prijedoru kao sjećanje na žrtve.

Dosad je za zločine u Prijedoru izrečeno oko 800 godina zatvora kroz 50 pravosnažnih presuda. U Hagu je osuđeno 11 osoba, a pred Sudom BiH još četiri, nakon što je njihov predmet prebačen iz Haškog tribunala.

Jasmin Medić, Preporod.com

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.