Semira Jakupovic
Kad umre covjek
Priroda to predosjeti
Sunce prije zalaska
Za oblake se sakrije
Obuzda svoje srecno lice
Da tuznom nista nazao ne ucini
Da gresku iz nehata ne pocini
I zbog toga se gorko kaje.
A koliko su puta
Umrli ljudi kojima dzenazu danas
Nakon dvadeset godina klanjaju
Koliko su puta suze orosile zalosno lice
Koliko su puta na grane sletjele crne ptice
Kolike su tajne zadrzale
Bosanske stijene i ostre litice
I vode nabuhle noseci mrtvaca.
Kada je glas bio brzi od ptice
Kada je zauvijek zaledio
prestrasene majke lice
Kada je vrijeme zatvorilo korice sretne bajke
O nekom ko se na bijelom konju
Nakon mnogo godina iz mrtvih vratio.
Kada umre covjek
Nebo uvijek suzu za njim pusti
I molitvu tiho u sebi izusti
I drvo svoju kosu raspustenu
Do zemlje crne pogne
Moleci Svemocnog da im pomogne.
Sacica kostiju najzad ce smiraj naci
I ljudi ce jos dugo za njima plakati
I kose sijede od brige cupati
I ti ces, kiso, sto danima padas
Svjedokom moje tuge biti .
Vremena sto prolaze
Zalost nece uciniti manjom
Svjedocice nisani bijeli
O zlocinu ucinjenom ljudskom rukom.
I pitanje bez odgovora
Sigurno ce jos dugo b ez odgovora biti
Necovjek ce se iza svog nedjela
Vjerovatno kriti
I zivot provesti u samoobmanjivanju.
