Izdvajamo

 

POGLED SA PROPLANKA U RODNOM KRAJU SEMIRA JAKUPOVIĆ

Vruć, augustovski dan

Polako tetura prema kraju

Dok moj pogled upija

Svaku vlat trave

Oči tako željne

Rodnog kraja biti znaju

Čeznu i dolasku novom se nadaju

Kroz suzne trepavice

Pomilujem stručak kamilice

Konjogriza, bokvice, metvice

Žalfije, miloduha,

I poneki šipak koji je tek

počeo da rudi

Dok sve oko mene govori

Zastani, svjestan ove ljepote budi

A kamen naš kozarački

čini mi se nadomak ruke

I podsjeća nas koliko smo

Mi, ljudi, mali

Spram ove veličine

Što Uzvišeni naš stvori

I podsjeti me, koliko je važno

Da se čovjek za zaviČaj svoj bori

Dok stojim na proplanku

Sunce se lagano na počinak sprema

Obojilo nebo u najljepše palatu

Zlatno-crvenih boja

A krovovi kuća se svugdje rasprostiru

Poput ćilima divnih boja

Ne tako davno, pepeo gledah

Sada plodove povratničkog znoja

Sa munara se čuju ezani

U spokojstvo utonuše

I razum i duša

Znam, već sutra me dugi put čeka

s odlaskom iz domovine

Sa mnom na put kreće i nostalgija

kojoj godinama nema lijeka

U san mi često,

poput dragog gosta navratiš

Razliješ se po meni

Poput tinte plave

I srećnu I tužnu ostaviš

Tada ti pišem k’o najbližem svome

Do dolaska novoga tada brojim dane

I molim zoru da brzo ne svane.

Domovino, poručujem ti,

Svuda po svijetu su tvoje kćeri i sinovi

Poput ljiljana mirisnih mi svugdje

Svoje korijenje puštamo

I kada nismo tu,

mi zajedno s tobom dišemo.

Ćutanje je teže od laži, jer čak i najveća laž podrazumijeva ma i najmanju mjeru istine, a ćutanje čak i nju ignoriše.

Borislav Pekić