Jedna neobična priča.

U Kevljanima kod Šerifa - Šere Velića na sred imanja velika gomila zemlje. On je kući koju je sa puno ljubavi gradio više godina, a koja je iz mržnje ničim izazvane srušena 1992. godine, podigao spomenik.
Velika gomila zemlje. Priča mi Šero: ispod ove zemlje je moja kuća koju sam ja zaradio radeći u Njemačkoj 14 godina. Jedan dio života ostavio u Njemačkoj i većinom sam investirao u ovu kuću. Od 1970 do 1974 sam sagradio ovu kuću i trajala je do 1992. godine kad su skoro sve kuće na području Kozarca sravnjene sa zemljom.

Ovdje u Kavljanima kad smo počeli da se vraćamo samo smo našli ruševine. Onoga momenta kad sam ja odlučio da nešto radim, ideja mi je bila od prvog momenta da sačuvam materijal od kuće koja je srušena te 1992. godine. To je bio dio mene, ja ne slavim kamenje, cigle, to je samo materijal ali mene je emocija vezala za sve to. Iz tog razloga sam odlučio da uradim pomalo nesvakidašnju stvar. Odložio sam sav materijal (ostatke od kuće) na sred svoje njive i to je čekalo godinama. U međuvremenu ja sam se razbolio, između ostalog godinu i po bio šlagiran, a mogu slobodno reći da su to posledice logora.

U Švedsku sam otišao 1992. iz logora i tamo sam odnio svoje probleme, svoje traume i svoje bolesti. Cijelo vrijeme boravka u Švedskoj, mene je nosila nada i želja da se vratim u moje Kevljane, mojoj kući, da prođem avlijom gdje sam odrastao. Kad su se stekli uslovi da se vratim, došao sam, našao gomilu materijala i odlučio da to sve sačuvam da ne bacam po nekim jarugama, jamama, putevima. Sve sam otjerao na sred svoje njive i to je čekalo gotovo 15 godina.
Momenat kad sam ja dobio finansijske i druge mogučnosti odlučio sam da svoju kuću na neki način zatrpam, možda sahranim ili neznam kako bih već to nazvao ali moja kuća je ovdje zatpana pod ovom zemljom. Ovo kad bolje pogledaš asocira na neki mezar.

Moja poruka bi bila, jednom je moja kuća bila uspravna pa je pala. Možda će i ovo pasti neznam kako stvari stoje, mi smo i 92. govorili neće, neće nas, međutim desilo se. Možemo uzeti teoretsku mogućnost da kuća ponovo može pasti, a ovo je sad zemlja i ovo nit ko moža zapaliti niti srušiti. Ako se nekom isplati da ovo ravnaju nek ravnaju ja sam ovdje uložio dosta novca.
Gore na vrhu ovog spomenika mojoj kući, ću posaditi drvo, travu, sa strane možda cvijeće, pa ćemo možda nekad i kahvu popiti.

Zašto sam ovo uradio, ne znam možda ostane jedna uspomena nešto što će me podsjećati dok sam živ, a možda i moju unučad, na neko vrijeme koje je prošlo i na kuću koju sam imao.
Ja ne prizivam sad osvetu ili nešto drugo, prosto ono što mi je bila želja da uradim ja sam uradio.
Imam još jednu namjeru, ovdje u podnožju ove kupe stavit ću jedan mramorni kamen na kome će pisati "Ljubav gradila, mržnja rušila" i datum kad je kuća bila čitava i kad je srušena.

Nijaz-Caja Huremović