Izdvajamo

 

Vlasnik najmodernije farme krava na Balkanu diže sidro i dio proizvodnje iz Potkozarja seli u Federaciju BiH. Jusuf Arifagić iz Trnopolja nadomak Prijedora, kaže da su ga na to natjerali ”neumoljivi zakoni ekonomije” zbog kojih gomila gubitke.

Između ostalog, nema dovoljno zemlje na kojoj bi proizvodio hranu za krave. Na razumijevanje da je iznajmi nije naišao iako Prijedor raspolaže sa skoro 36 hiljada hektara nekultivisanog zemljišta.

“Svi moji pokušaji da to obezbijedim nisu uspjeli. U februaru sam dao oglas na portalima u okolini i sve što sam uspio uraditi je da od privatnih posjednika skupim 100 hektara i zasijem kukuruz i isto toliko trava i još mi fali oko 100 hektara da bi samo nahranio prvih 600 grla”, objašnjava Arifagić.

Na putu mu se ispriječila i struja. Tačnije, to što je svako malo nema. Nestanci na po nekoliko sekundi, više puta u toku dana, uzimaju danak.

“Oprema koja je instalirana u štali vrijedi milion maraka. Ako se nastavi na ovakav način prijeti da svu tu opremu i sve programe koje sam debelo platio, prijeti da uništimo tu opremu”, kaže Arifagić.

Zbog preseljenja će bez posla ostati i nekoliko radnika. Tvrdi da se, pokušavajući da riješi sve ove probleme, godinama vrti u krug. Ekonomski analitičar Goran Radivojac kaže da, ipak, nemamo dovoljno osjećaja za biznis, pogotovo prema idejama investitora koji su došli iz inostranstva.

Jusuf Ariufagić kaže da su ga u opštini u koju seli, a koju ne želi da otkrije, dočekali raširenih ruku i rekli da bira gdje želi da vodi krave na ispašu uz obećanje da može da zaboravi na probleme sa strujom. Kompanija na čijem je čelu dosad je, prema njegovim riječima, u budžet Srpske inkasirala više od milion maraka.

ATV BL

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.