Izdvajamo

Područje u kojem živimo ima dobre predispozicije za organsku poljoprivrendu proivodnju. Nažalost, i ovaj potencijal ostaje neiskorišten. Tako u Prijedoru imamo samo jednog sertifikovanog organskog proizvođača.

Radi se o plasteničkoj proizvodnji povrća u Kozarcu, gdje je kompletna proizvodnja namijenjena izvozu. Zainteresovanih poljioprivrednika ima, ali prepreka je uglavnom novac, jer su ulaganja u organsku poljoprivredu značajna.

– Naviše zaintersovanih koji su nam se javljali bilo je za organsku proizvodnju ljekovitog bilja, te bundeve za proizvodnju ulja. Međutim, organska proizvodnja je jako skupa. Naši poljoprivrednici jednostavno nemaju uslova jer potrebno je jako puno uložiti, a proizvod je teško plasirati – rekla je Đuka Lajić, samostalni stručni saradnik za biljnu proizvodnju pri gradskom Odjeljenju za unapređenje poljoprivrede.

Potrebna je značajniji angažman države, smatra Lajićeva, dodavši da je grad, koliko je u mogućnosti, stimuliše, trenutno jedinog organskog proizvođača. – Što se tiče uslova, na području Prijedora imamo mnogo neobrađenog zemljišta koje nije onečišćeno, prije svega u brdskim predjelima. Tako bi, na prijer, područje oko Kozare bilo idelano za organsklu proizvodnju bobičastog voća.

Nekontaminirano zamljište je jedan od osnovnih preduslova, a imamo i čistu vodi i čist vazduh – naglasila je Lajićeva. Dodatna ulaganja koja su potrebna znače i to da su organski proizvodi skuplji. A kupovna moć našeg stanovništva je takva da mnogi sebi ne mogu priuštiti ni ono što je proizvedeno uobičajenim putem. I to je ono što obeshrabruje poljoprivrednike, koji se ionako muče sa plasmanom.

Dok se tu stanje ne popravi, prelazak na organsku proizvodnju neće ići željenom dinamikom, smatra Mladen Marjanović, predsjednik Udruženja voćara Prijedor. – Mi se ne možemo odlučiti na pribavljanje potrebnih sertifikata, jer i to zahtijeva određena ulaganja. A nama to predstavlja rizik, jer je pitanje da li ćemo mi uspjeti da taj novac povratimo. Sigurno je da ćemo mi, kroz naša udruženja, nastojati da naše proizvode označimo kao zdrave proizvode- naveo je Amrjanović, dodavši da je hrana proizvedena ovdje, „klasičnim“ putem, zdravija od iste takve koja dolazi iz Evropske unije.

 https://www.youtube.com/watch?v=PEts7eeVYdI

 

K.V.

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.